Kad ne prestaje dojam nečijih očiju za leđima
Okretište iz naslova romana Damira Karakaša mjesto je radnje jednog traumatičnog događaja, i to je sve što ćemo o samom događaju i iz romana i iz ove predstave saznati. Ono što slijedi nakon traumatičnog događaja, kao i nakon svake vijesti iz crne kronike, nevidljivo je voajerskom oku prosječnog konzumenta medijskih senzacija – a upravo to je tema „Okretišta“: tiha naknadna borba brutalno napadnutog čovjeka koji nema snage ni za osvetu ni za oprost, ali pokušava smoći snage za nastavak života.
Nakon napada ništa više ne može biti kao prije. Godine su ranu na trupu pretvorile u ožiljak, ali rana je i dalje tu iako je promijenila agregatno stanje – a ožiljak nije samo na trupu nego i na vremenskoj crti životnog iskustva s koje ga je nemoguće izbrisati jer „ne prestaje taj dojam nečijih očiju za leđima“. U dramatizaciji Darka Lukića i režiji Dina Mustafića vidjet ćemo kako se živi u toj neželjenoj stvarnosti, ali i u snovima koji bespoštedno interpretiraju podsvijest iako je razum na javi pokušava potisnuti.
Čovjek koji mora krenuti dalje na svojoj strani ima obitelj koja s njim proživljava i dijeli traumu, a na drugoj ravnodušan sustav u kojem je on samo još jedan policijski fascikl i samo još jedan medicinski karton. Ono što čini razliku između njega i tisuća drugih fascikala i kartona jest to da je on pisac i da o svom iskustvu godinama kasnije, umjesto osvete, može napisati roman. Književnost je njegovo područje borbe, a jezik oružje koje će zamijeniti onaj ubojiti bajunet naslijeđen od predaka. Zato roman na neki način postaje „peti element“ u ovoj predstavi, na čijem će kraju, baš kao i u romanu, djevojčica veselo potrčati za vrapcem sa svojim nedužnim neznanjem o svijetu u kojem i njezin tata i svatko od nas može biti napadnut zbog svog identiteta, stava, javno izgovorene rečenice – ili ni zbog čega.
A glavni junak će u glavi kao mantru prevrtati misao: „Važno je da smo mi napokon počeli normalno živjeti“ – što god to „normalno“ značilo.
Marina Vujčić