34. MD

Okretište
Drama
Damir Karakaš

90 minuta

Okretište

Okretište je jedna od rijetkih predstava koja nije, što bi bilo očekivano, vrištala temom zločina, preživljavanja, izostanka kazne i nastajanja oprosta. To je predstava na kojoj bi se trebao tumačiti pojam intenziteta. Ona ne viče, ali u tišini zapanjena kazališta gromoglasno intenzivno šapće – ovo se moglo dogoditi vama. Bilo kome tko je rekao ili napisao štogod nepopularno. Ili tko nije napravio ama baš ništa. Njezina su strahota i divota na istoj vremenskoj crti. Potresno i potrebno.", Magdalena Mrčela, www.damacijadanas.com

Okretište

 

Kad ne prestaje dojam nečijih očiju za leđima

Okretište iz naslova romana Damira Karakaša mjesto je radnje jednog traumatičnog događaja, i to je sve što ćemo o samom događaju i iz romana i iz ove predstave saznati. Ono što slijedi nakon traumatičnog događaja, kao i nakon svake vijesti iz crne kronike, nevidljivo je voajerskom oku prosječnog konzumenta medijskih senzacija – a upravo to je tema „Okretišta“: tiha naknadna borba brutalno napadnutog čovjeka koji nema snage ni za osvetu ni za oprost, ali pokušava smoći snage za nastavak života.

Nakon napada ništa više ne može biti kao prije. Godine su ranu na trupu pretvorile u ožiljak, ali rana je i dalje tu iako je promijenila agregatno stanje – a ožiljak nije samo na trupu nego i na vremenskoj crti životnog iskustva s koje ga je nemoguće izbrisati jer „ne prestaje taj dojam nečijih očiju za leđima“. U dramatizaciji Darka Lukića i režiji Dina Mustafića vidjet ćemo kako se živi u toj neželjenoj stvarnosti, ali i u snovima koji bespoštedno interpretiraju podsvijest iako je razum na javi pokušava potisnuti.

Čovjek koji mora krenuti dalje na svojoj strani ima obitelj koja s njim proživljava i dijeli traumu, a na drugoj ravnodušan sustav u kojem je on samo još jedan policijski fascikl i samo još jedan medicinski karton. Ono što čini razliku između njega i tisuća drugih fascikala i kartona jest to da je on pisac i da o svom iskustvu godinama kasnije, umjesto osvete, može napisati roman. Književnost je njegovo područje borbe, a jezik oružje koje će zamijeniti onaj ubojiti bajunet naslijeđen od predaka. Zato roman na neki način postaje „peti element“ u ovoj predstavi, na čijem će kraju, baš kao i u romanu, djevojčica veselo potrčati za vrapcem sa svojim nedužnim neznanjem o svijetu u kojem i njezin tata i svatko od nas može biti napadnut zbog svog identiteta, stava, javno izgovorene rečenice – ili ni zbog čega.

A glavni junak će u glavi kao mantru prevrtati misao: „Važno je da smo mi napokon počeli normalno živjeti“ – što god to „normalno“ značilo.

Marina Vujčić

Redatelj

Dino Mustafić

Autor dramatizacije

Darko Lukić

Dramaturginja Marina Vujčić

Scenograf i autor videa

Dragutin Broz

Kostimografkinja

Maja Peruzović

Skladateljica

Tamara Obrovac

Scenski pokret

Alen Čelić

Oblikovatelj svjetla

Srđan Barbarić

Oblikovatelj tona

Tomislav Luetić

Inspicijent

Frane Smoljo

 

Damir

Mijo Jurišić

Mitra

Petra Kovačić Botić

Malena

Ana Marija Veselčić

Djed

Nenad Srdelić

Baka

Arijana Čulina

Liječnica, Policajka, Žena

Tajana Jovanović

Liječnik, Inspektor

Pere Eranović

Medicinska sestra

Anastasija Jankovska

Susjed

Filip Radoš

Pacijent u bolnici

Luka Čerjan

Glazbenik na sceni

Goran Cetinić Koća - gitara

 

Preuzimanja