Po mnogima najveći njegov dramski komad, Višnjik je prekrasan primjer stila Antona Pavloviča Čehova – mješavina komedije i tragedije, forma koja izbjegava melodramu smještajući najuzbudljivije događaje van scene, s detaljnom karakterizacijom likova zbog koje je igrati Čehova san svakog glumca. U posljednjih deset godina ovo je peti susret redatelja Aleksandra Ogarjova s dramskim ansamblom i publikom Hrvatskog narodnog kazališta Split, u kojem će, nakon Ćelave pjevačice,Zločina i kazne, Hamleta i Mletačkog trgovca, na scenu postaviti još jedno nezaobilazno djelo svjetske literature i kazališta.

„Zašto se na plakatima i u novinskim oglasima moj komad tako uporno naziva dramom? Nemirovič i Aleksejev očigledno vide u mom komadu nešto što ja nisam napisao, i mogao bih se okladiti u to da oni nisu pažljivo pročitali moj komad.“ (Čehov u pismu supruzi, glumici Olgi Knipper)

„To nije komedija, nije farsa, kao što ste vi napisali, to je tragedija, ma kakav Vi izlaz u bolji život otvarali u posljednjem činu. . . Plakao sam kao žena, htio sam se suzdržati, ali nisam mogao. Čujem kako Vi kažete: Dopustite, ali to je ipak farsa. . . Ne, za običnog čovjeka to je tragedija.“ (Stanislavski u pismu Čehovu u povodu praizvedbe Višnjika)

„Meni se čini da je u pitanju tragedija s mnogo komičnih elemenata, s puno humora. Ili, preciznije, djelo ne nosi u sebi toliko tragike koliko tjeskobe, tuge zbog gubitka. Svakako mi nije najvažnije prepričati siže koji je općepoznat - višnjik je prezadužen i bit će prodan - nego ukazati na to da svi mi, svaka generacija, uvijek gubimo sebe, neki svoj višnjik, neku svoju staru ljepotu. I otud tjeskoba koja se osjeća u komadu. (Slobodna Dalmacija, Aleksandar Ogarjov u intervjuu Jasmini Parić)