Mozartova Misa za mrtve u d-molu, uobičajeno nazvana po početnoj riječi njenog latinskog teksta Requiem najznačajnije je sakralna skladba velikog skladatelja. Jedinstvena ljepota i ekspresivnost ali i činjenica da stoji na samom kraju njegovog životnog i umjetničkog puta osigurala je Requiemu sasvim posebno mjesto kako u povijesti glazbe tako i u općoj kulturi. Djelo je odraz Mozartovih dubokih osjećaja, razočaranja i nadanja opterećenih utegom tmurnih misli i strašnom vizijom Posljednjega suda, predstavljajući sintezu umjetnikovih pregnuća na području vokalno-instrumentalne glazbe i ističući se u čitavu njegovu grandioznom opusu. Premda ga nije uspio završiti (prema Mozartovim skicama, a djelomično i potpuno samostalno, to je učinio njegov učenik Franz Xaver Süssmayer), u tom se djelu ogleda sva pluralnost Mozartove glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, "konačnost" smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono "nešto" za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Vjeran tekstu, Mozart je dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Ljepota i jednostavnost njegove melodijske invencije, bogatstvo boja i izraza, te zadivljujuće poznavanje polifonog stila ispunjaju stranice tog veličanstvenog djela, u kojem je nesretni umjetnik, sluteći zlo, tražio milost i za sebe.