Olga, Maša i Irina, tri najslavnije sestre dramske literature, sputane maglama sive provincije i dalje duhom hrle u žuđeni život blještave Moskve. Tamo ih čekaju uzvišenije ljubavi, ljepše misli, sjajniji balovi, tamo ih čeka ljudski duh koji se uzdiže iznad proste svakodnevice. I dok san blijedi, stvarni život, s kojim ne računaju, donosi izbore umjesto njih. U toj imitaciji života, one vole najbolje što mogu, rade najljepše što mogu. I više ne nalaze smisla u onomu što jesu, jer to što jesu suvišno je čak i njima samima. I kad san o Moskvi konačno iščezne, kad i ono malo života izmakne iz ruku, one će shvatiti da jedino što se sa životom može činiti, jest živjeti ga.Stotinu dvadeset i jednu godinu nakon praizvedbe ovaj dramski klasik jednakom snagom traži put ka sreći, sanja i posrće, i iznova ustaje.

Tri sestre – šesti prst

Već stotinu dvadeset i jednu godinu junaci drame Tri sestre A. P. Čehova putuju kazališnim pozornicima diljem svijeta. Na stotinama raznih jezika sanjaju veličanstvenu Moskvu i očekuju novoga čovjeka, onoga koji će marljivosti dodati obrazovanje, a obrazovanju marljivost, onoga čijoj sreći oni ponizno pripravljaju put. Mi, kazališni radnici, s druge strane, sanjamo njih. Nama se nekako čini da su ti ljudi, koje su oni tražili u nama, zapravo oni, koji su živjeli nekada. Oni nastoje dosegnuti nas, mi nastojimo dosegnuti njih. I jedna i druga misao romantične su i teško da opravdanje mogu pronaći u stvarnosti, današnjoj ili ondašnjoj. Razlika je u sljedećem; Oni su imali nadu da ćemo mi doći, mi nemamo nadu da će oni doći ponovno. Mi danas, tako se bar meni čini, znamo da takvi ljudi neće doći više nikada, da obrazovanje, ma kakva ga marljivost gonila, nije garancija za savladavanje zla. I tako, dok se oni tješe nama, mi se tješimo njima. I jedni i drugi, već samo po tomu što nam takve utjehe treba, Mašin smo šesti prst. „Znati tri jezika u ovom gradu nepotreban je dodatak, nešto kao šesti prst…“. Ali bez tog šestog prsta, tako se barem meni čini, ne vrijedi živjeti ni jedne minute. Bez tog šestog prsta, bez te nade, uzaludne, vapijuće, veličanstvene, mi nemamo opravdanja biti na ovom svijetu. Samo po toj nadi jesmo, po nadi koja putuje i ne posustaje. I zato Čehovljevi junaci neumorno putuju s nama, zato su tako neodoljivi i ne treba im opravdanja zašto stoje i danas na pozornici. Razlog su oni sami, razlog smo mi sami. Ni mi ni oni bez te nade ne možemo živjeti. Po tomu smo jedno, prepoznajemo se.

Otkada kazališni svijet poznaje Čehova, i mi smo mnogo toga ugurali u tu prtljagu. Junaci njegovih drama vuku sa sobom i povijest suvremene drame, bez njih ni gluma, ni drama, ni film, pa čak ni televizijske serije, ne bi bile to što jesu. Sve suvremene glumačke teorije, prakse, tehnike, metode, od Stanislavskog, Mihaila Čehova, Strasberga i Methodactinga, Stelle Adler, povezane su s Čehovom, pa čak i onda kada mu se nastoje suprotstaviti.

Čehov je za nas velika radost, ali i veliki izazov, velika strepnja. Sve to što Čehov jest, što se čini da jest, ili što se čini da nije, opterećuje nas, strahopoštovanje nas često koči. Sva ta pitanja - Kako se igra Čehova? Kako biti istinit? Kako biti, kako doseći? Je li dovoljno da to budemo mi danas, ovakvi kakvi jesmo, po svojoj istini, ili treba nešto drugo? Jesam li ja to lice, ili je lice ja? U koje vrijeme da se smjestimo? – pritiskuju nam pleća.

Kako bismo se pozabavili ovim vrlo intimnim odnosom, pomaknuli smo priču vremenski unaprijed. Junaci Tri sestre u našoj predstavi citiraju Čehova, oni su čitali Čehova, gledali su ga na pozornici, ili su samo čuli za Čehova. Njihov svijet je svijet u kojemu Čehov postoji. Pa i naš svijet, u kojemu se čini da za njega ima sve manje mjesta, vrijedi onoliko koliko u sebi ima Čehova. Bez njegovog šestog prsta, svijet bi bio nepodnošljiv.

Elvis Bošnjak

Kazalište koje me zanima je uvijek ovdje i sada

HNK Split u ovom trenutku ima iznimno dobru podjelu za Tri sestre i to je osnovni razlog zbog kojeg mislim da danas trebamo postavljati ovu dramu. Želja mi je da se ove mlade glumice i glumci, uz srednju generaciju i seniore, počnu baviti najboljom svjetskom dramskom literaturom, da izgovaraju rečenice koje imaju duboki smisao, da razmišljaju o temama koje su velike i važne, koje su preživjele preko sto godina i koje nas još uvijek zanimaju, zaokupljaju, zabrinjavaju, ohrabruju i obeshrabruju.

***

U drami nastaloj prije više od sto godina jako je puno tema koje nas našim ubrzanim životima mogu zanimati. Neke su postavljene kao konstatacije, neke kao pitanja, neke kao “filozofska” razmišljanja, a neke kao komentari. One koje su mene zanimale vezane su za smisao života, o kojem se lica neprestano pitaju. Svi bi htjeli neki drugi i drugačiji život, ali ne rade ništa kako bi ga promijenili. Što mi to danas želimo promijeniti, i zašto isto kao i Čehovljeva lica nemamo ni snage ni volje da to učinimo? Što će ostati iza nas? Kakav ćemo mi svijet ostaviti? Po čemu će nas pamtiti i hoće li nas uopće pamtiti? U ovom komadu Čehov sanja bolje ljude koji će doći za sto godina. Prošlo je tih sto godina i sad smo mi ti “bolji” ljudi. Na to se možemo samo s gorčinom nasmijati, plakati, opsovati i zapitati se kakve mi ljude danas sanjamo? Sanjamo li uopće neke bolje ljude? Ova tema putuje kroz vrijeme. I za sto godina, ako ikoga više bude na ovom planetu, vjerujem da će se ljudi isto pitati.

***

Ono što je predivno u ovom tekstu je to što on sadrži ideju da bez obzira na sve tragične događaje, nada ostaje nepokorena. Čehov je, kao i mi danas, živio u vremenu neizvjesnosti, ogromnih društvenih promjena, predvidio je nešto golemo, jako, nešto što će otpuhnuti i promijeniti svijet kakav je poznavao, ali se nadao da će ta promjena donijeti nešto bolje. Je li donijela? To je pitanje za povjesničare, sociologe, filozofe… Za mene su Olga, Maša i Irina optimistkinje jer njihova iskra nade nikada ne gasne, bez obzira na intimne brodolome te unutarnje i vanjske eksplozije. Njihovo gorivo je ljubav prema životu i to unutarnje crpilište ni u najgorim trenutcima ne presušuje. Možda to danas nekome izgleda patetično, ali što nam drugo preostaje?

***

Kada sam krenula razmišljati o postavljanju ovog teksta, nije bilo ni govora o tome da bi se mogla dogoditi ruska agresija na Ukrajinu. Na prvoj probi već je bio krenuo rat i čitanje replike “u Moskvu, u Moskvu, u Moskvu” pokrenulo je pitanje kako to možemo izreći a da ne zvuči suludo i hoće li publika to shvatiti doslovno. Naravno da je “Moskva” uvijek bila neka subjektivna utopija, neki unutarnji krajolik lica koja sanjaju o tome da je život negdje drugdje, da sreća nije sada, ovdje, nama pred nosom, nego je u budućnosti, kada netko drugi bude riješio sve moguće probleme. Ima li danas neke razlike u razmišljanju o ovoj temi? Ne bih rekla.

***

Kazalište koje mene zanima je uvijek ovdje i sada, naravno, ne banalno, nego tako  da svaki tekst u novom kontekstu dobije nova značenja. Ovo nije predstava o Rusima na početku dvadesetog stoljeća. Ovo je predstava ovog ansambla, u kojoj svaki glumac posvaja lice koje igra i pretvara ga u neko “moguće ja”. Parafrazirajući Držića, u ovoj predstavi iz Splita na Moskvu gledamo.

Nenni Delmestre