Seviljski brijač najizvođenija je komična opera u svijetu. Sadržaj je oslonjen na kazališnu trilogiju o domišljatom brijaču Figaru. Figarov “otac“, Francuz Pierre De Beaumarchais bio je jedna od najzanimljivijih osobnosti svoga stoljeća: po zanimanju urar, izumitelj, glazbenik, pisac, diplomat, bjegunac, špijun, izdavač, trgovac oružjem, revolucionar u Francuskoj i Americi, svoje je glavne karaktere gradio na bogatim autobiografskim motivima što im daje svevremensku životnost.
Mediteranska domišljatost, dišpet i samosvijest likova stvaraju operni sadržaj prikladan za splitsku publiku dok Rossinijeva glazba upravo isijava vedrinom i optimizmom.
II barbiere di Siviglia naslov je koji je Seviljski brijač dobio naknadno, prigodom premijere u Bologni, 10. kolovoza 1816. Još početkom godine, na praizvedbi za Teatro Argentina u Rimu, naslov mu je bioAlmaviva, ossia L'inutile precauzione (Almaviva ili uzaludan oprez). Naime, Rossini je prilikom premijere svoje opere Torvaldo e Dorliska, prosinca 1815. u Rimu, potpisao ugovor s Teatro Argentina da će skladati operu za kraj tekuće karnevalske sezone. Nakon što je odbio temu koju je ponudio Jacopo Ferretti, za pripremu teksta oda¬bran je Cesare Sterbini, libretist Torvalda. Libreto koji je tako nastao zvao se Almaviva, ossia L'inutile precau¬zione, a sve kako bi se razlikovao od dobro poznate opere Il barbiere di Siviglia Giovannija Paisiella na libreto Giuseppea Petrosellinija izvedene premijerno 1782. u Sankt Petersburgu. I premda se uz Rossinija vezuje krilatica “dajte mi popis za kupnju i uglazbit ću ga“, ipak je upravo Rossini učinio sve da mu Paisella dopusti skladati baš Seviljskog brijača, pa makar i pod drugim imenom.Rossinijeva opera slijedi prvi dio Beaumarchaisove trilogije o Figaru, dok je Mozartov trideset godina mlađi Figarov pir, nastao na predlošku drugog dijela popularne trilogije. Rossini je partituru priredio za maje od tri tjedna. Vjeroja¬tno je zbog žurbe adaptirao uvertiru opere Aureliano in Palmira, koja je činila i temelj uver¬tire za operu Elisabetta, regina d'Inghilterra. Publika je na prvoj izvedbi nepovoljno prihvatila tog novog i užur¬bano postavljenog Barbierea, ali je kvaliteta djela do izražaja došla već na sljedećoj izvedbi i djelo je uskoro postavljeno na svim velikim pozornicama Europe te je postalo jedan od najizvođenijih opernih naslova u povijesti. Od kraja devetnaestoga, pa sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, opera je izvođena u nepouzdanim verzijama koje su sve više naglašavale grube gegove, a ne elegantnu komediju. Kritičko izdanje partiture koje je 1968. pripremio Alberto Zedda i izvedbe temeljene na tom izda¬nju omogućuju publici iznova čuti izvorno djelo.U Seviljskom brijaču Rossini najuspješnije koristi svoj glazbeni stil, koji ili metaforički tumači ili ironično komentira radnju. Temeljne tehnike i oblici njegovog glazbenog izraza utjelovljuju na precizan ali i razigran način dramatske situacije i likove. Čuveni "Rossini crescendo" (tehnika stvaranja glazbene napetosti ponavljanjem kratke fraze s pridodanim instrumentalnim snagama, proširenjem registra, promjenama artikulacije, te poste¬penim povećanjem dramatike) često nije posebno povezan s dramom, ali zato redovito odgovara svom kontekstu. Dok npr. orkestralni crescendo postaje sve jači u Figarovoj cavatini, brijač opisuje kako zahtjevi njegov¬ih mušterija postaju sve naglašeniji; njegove riječi postaju sve brže i brže, sve dok impuls ne dosegne vrhunac, i on ostaje pjevati bez pratnje: "Figaro, Figaro, Figaro, Figaro ...". Nadalje, u ariji "lažne izjave" don Basilija, crescendo postaje glavna glazbena snaga te glazbene točke. Don Basilio opisuje kako se nježni zvuk glasina postepeno širi dok ne eksplodira poput topovske granate, a dotle se orkestralni crescendo pojačava do colpo di cannone bas bubnja.Također, u triju potkraj drugog čina, Rossini koristi drugu standardnu glazbenu tehniku kako bi s ironijom komen¬tirao radnju. Uobičajeno je za Rossinija da mu lirska glazbena melodija nalazi odjek u orkestru, dajući na taj način priliku pjevaču da predahne na kraju fraze, a da istovremeno zadrži melodioznost. Dok ljubavnici ekstatično proživljavaju svoju tek nađenu sreću, Figaro ih požuruje da odu. U tom triju jeku pružaju prve violine, a frazu pjeva Figaro koji pokušava probuditi Rosinu i grofa iz njihovog sretnog delirija. Iako on oponaša njihove riječi, ljubavnici ga jednostavno ne čuju, pa Figaro posluži samo kao tradicionalna instrumentalna jeka. A kad ljubavnici konačno shvate da moraju požuriti, njih troje pjevaju "Presto andiamo via di qua"… Ali, dok junaci čekaju da se glazba pomakne od standardnih ponavljanja teme cabalette i fraza s cadencom, ispod njih nestaju spasonosne ljestve.Tako u svakoj glazbenoj točki Rossini ne samo da uspješno portretira svoje junake, nego ih i humorno komentira. To je, naime, opera koja kombinira eleganciju svog literarnog izvora i lakrdiju iz tradicije talijanske commedia dell'arte. Zato, usprkos ponovnom otkriću mnogih skladateljevih značajnih opera u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Seviljski brijač i dalje ostaje najznačajnije Rossinijevo djelo.