Premijera: 24. veljače 2017., Scena 55
Četiri središnja lika: Gospa, Službenica, Vitez i Kapelan protagonisti su dvočinke koja se odvija u Zamku u kojemu Gospa i Službenica žive samotnim životom. Jedino društvo im je Kapelan koji brine o ružičnjaku, ali i o Zamku i kreposti Gospe čiji je muž također u ratu. Čednost je lako čuvati sve dok Zamak ne posjeti Vitez, kada Gospa od Kapelana zatraži ključ svoga pojasa nevinosti, a od Služavke još lakše izmoli da noći umjesto nje provodi s Vitezom...
Potom ruže i tjelesne i duhovne ljubavi cvatu kao nikad, i danju i noću, i s Gospom i sa Služavkom. I tako sve dok glas neke ptice ne obeća Vitezu vrt još zamamnijih ruža, samo izvan Zamka. No, umjesto još ljepših ruža Viteza će čekati smrtonosna zamka, a zajedno s njime i Gospu i Služavku...
Žanrovski određena kao sentimentalna farsa, Šoljanova Romanca o tri ljubavi (1976), nesvakidašnji je i literarni i scenski izazov za kojim podjednako posežu i amaterska i profesionalna kazališta. Ta duhovita i dirljiva dramska igra u stihovima, formalno je zaodjenuta u moliereovsko-shakespeareovsko ruho, a istodobno nam postavlja najzamršenija pitanja o ljubavi i životu, na koja odgovore tražimo podjednako danas kao i u vremenu križarskih ratova u koje je radnja prema legendi smještena.
Dramaturginja Nina Kolar - o Romanci
Antun je Šoljan Romancu o tri ljubavi na otključavanje dao hrvatskim kazalištima 1976. kao zavodljivu i naizgled radoprimajuću bravu izvana ukrašenu epitetima oslonjenima o ponajveće uzore ovog vrsnog prevoditelja. Sentimentalna to je farsa koja se uzda u šekspirijansku ljepotu, u molijerovsku lucidnost te u vještinu pisane riječi koju govor bi imao rasklopiti kano cvjetajuća ruža latice. U snoliku ambijentu zamka, obraslog jalovim ružičnjakom, pojavljuje se Žudnja, za kojom se je žudjelo; Vitez zakuca na vrata i biva pripušten na ogled Gospi, njezinoj Službenici i čuvaru Kapelanu. U zamku je na snazi bio red; dosađivahu se, ali redom u poznatosti. No što li je život bez patnje, bez rizika; bez sebegubljenja u neizvjesnosti, bez predavanja sebe opasnosti, žudnji, biologiji samoj u koju se grešnik ufa ko pjesnik u rimu? Sjeme se cvijeta uljeza prikrada uspavanim ružama te ih tjera na jačanje, podsjeća ih na trnje i osvještava im kadifu zacrvenjenih latica; pjeva im o njihovome kraljevskom. Ruža će mu se predati u slatkoj boli, jer to je jedino prirodno.
O Ružo, ti si oboljela.
Crv bez lika
Leteć duž crna tijela noći
Oluje koje svija rika.
Pronašao tvoje je odaje
Sretne ko crven stida;
I ljubav, kakvu tame taje
Sada život ti raskida.
(William Blake)