Svaki povučeni Veličkovićev potez nosi energiju nemirenja s konvencionalnim

“Iznimno koherentno, motivski ulančano a morfološki ujezgreno, likovno stvaralaštvo Vladimira Veličkovića ima već i polustoljetni kontinuitet i gotovo univerzalni odjek kao uvjerljivo svjedočanstvo dramatične ljudske sudbine i neosporni tragični znak vremena. Da bi ostvario neophodan intenzitet za takvu kvalifikaciju i da bi dosegnuo status, odnosno ugled koji uživa, slikar je morao vlastitim sredstvima nadmašiti ograničenja ‘’općih mjesta’’ i potisnuti puku retoričnost ikonografskog izbora, odnosno individualnim ekspresivnim ulogom verificirati svoje opredjeljenje za figurativni likovni idiom, za naglašeni antropomorfizam, za ikoničnost prostornih i ambijentalnih naznaka. Od samog početka crtanja i slikanja Vladimira Veličkovića karakterizira bitna neravnodušnost rukopisa, strastvena potreba da viđeno i naslućeno predoči dinamičnim linearizmom i ‘’mahinejski’’ polariziranim (a)kromatizmom; žestoka želja da se nasilnosti, represivnosti, apokaliptičnosti tematske podloge ili narativnog sloja suprotstavi katarktičkom silovitošću geste i poteza, mrlje i otiska. Svaki povučeni potez nosi energiju nemirenja s konvencionalnim; dapače, snagu evokacije koja je istodobno i vid egzorcističkog pronicanja ili obreda prisvajanja, svojevrsne neutralizacije zloćudnih čina i prizora.“

Iz osvrta Tonka Maroevića