Kao zborovođa i orguljaš sa stalnim namještenjem u pariškoj crkvi Madelaine od 1877., za koju je vezan tijekom najintenzivnijeg perioda svog stvaralačkog vijeka, Gabriel Fauré stalno je tragao za novim izrazom u crkvenoj glazbi. Tijekom vremena razvijao je jedinstven francuski stil kojim je položio temelje za razvoj impresionističkog stila Debussyja i Ravela.

Skice za Requiem počinje raditi 1877. godine. Do vremena prve izvedbe, 16. siječnja 1888. godine, gotovo je bilo pet stavaka: Introit i Kyrie, Sanctus, Pie Jesu, Agnus Dei i In Paradisum. Za izvedbu je Fauré trebao mješoviti zbor s dionicama tenora i basa divisi, sopran solo, orkestar sastavljen od viola, violončela i kontrabasa, harfe, timpana i orgulja, s violinom solo u Sanctusu. 1889. sklada Offertoire i dodaje stavak Libera me, koji je skladao nekih dvanaestak godina ranije za bariton i orgulje. U orkestar dodaje rogove, trube i trombone, i, naravno, bariton solo. Takva verzija Requiema bila je prvi put izvedena u Madeleinei u siječnju 1893. godine. Međutim, Fauréov je izdavač želio opsežnije djelo, pa je to dovelo do verzije koja se danas najčešće izvodi, one iz 1900. godine, u kojoj se u orkestru pojavljuju drveni puhači i violine. Fauré uglazbljuje standardni latinski tekst mise za mrtve, ali ne zazire od toga da povremeno preuredi riječi po svom nahođenju. Fauré je, kao što je sam rekao, smrt vidio kao “„sretno izbavljenje, težnju za srećom onkraj smrti, umjesto bolnog odlaska“. Zbog toga je Fauréovo uglazbljenje Requiema neobično krotko, u njemu se uopće ne pojavljuje mrtvačka sekvenca Dies irae, sa slikama Božjeg gnjeva i paklene vatre, već su dodana posljednja dva stiha te iste sekvence Pie Jesu i molitva na putu prema grobu prilikom ukopa In Paradisum, koji zajedno donose blagu i smirujuću viziju smrti.