I koliko god se Mani prvotno opirala adaptaciji za kazalište, od toga se nije dalo pobjeći. Pa se sad ne zna prima li naša “samoogoljena teatrologinja“ ili “luda čovječica“ više hvalospjeva za prozu ili za teatar. Riječ je, kao što npr. ističe Bojana Radović, o duboko intimnoj priči, strastvenoj, životnoj, ali ne i priči s ključem. “Tko je Gorki? Predstava to ne otkriva, baš kao ni knjige. Je li to uopće važno kazališnoj ili književnoj publici? Naravno da nije. On je Netko najvažniji u životu jedne žene. Dovoljno! A to što je bio dio Hrvatskog proljeća, to što ga je ona posjećivala u Lepoglavi samo je dio naše nesretne povijesti. I zato, dok Mani Gotovac šuti, Gorkog treba gledati (i štovati) kao simbol jedne ljubavne priče. Ne bi bilo nimalo fer tražiti od njega da bude i simbol jednog vremena, koliko god ono značajno bilo...“