Četiri godišnja doba Buenos Airesa (Cuatro Estaciones Porteñas, Estaciones Porteñas), skladba argentinskog majstora tanga Astora Piazzolle, sastavljena je od četiri kompozicije tanga koje su izvorno bile zamišljene kao različite kompozicije, a ne jedna suita, iako ih je Piazzolla s vremena na vrijeme izvodio zajedno.
Komadi su napisani za njegov kvintet za violinu (violu), klavir, električnu gitaru, kontrabas i bandoneon. Dajući im pridjev porteño, koji se odnosi na ljude rođene u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, Piazzolla skladbe smješta u prostor tog grada i oslikava atmosferu četiri godišnja doba.
Kronološki promatrano, prvo je napisana Verano Porteño (Ljeto u Buenos Airesu), 1965. godine, izvorno kao glazba za predstavu Melenita de oro Alberta Rodrígueza Muñoza. Invierno Porteño (Zima u Buenos Airesu) napisana je 1969., a slijedili su Otoño Porteño (Jesen u Buenos Airesu) i Primavera Porteña (Proljeće u Buenos Airesu), koje su napisane 1970. godine.
Koliko se prilagođavamo društvenim normama? Koliko slobode zaista imamo? Kad imamo ‘slobodu izbora’, je li to zaista istina?
Struktura nam pomaže, vodi nas, ali sprječava li nas da pronađemo svoje stvarno ‘ja’?
Ljeto: metafora odluke u pronalaženju slobode.
Claudio Cangialosi
„Zima“ je kratki apstraktni plesni uradak, u kojem kroz kontrast nesmotrene, ali još uvijek izolirane tjelesnosti, žudim za stvaranjem visceralnog osjećaja uzbuđenja kod gledatelja. Kroz pokret koreografije pokušavam se poigrati s glazbenom raznolikošću Piazzolline „Zime“.
Kristian Lever
Glazba iz tanga za tri plesača, „Jesen u Buenos Airesu“, poslužila je kao inspiracija za koncept i smjer u kojem je umjetnički postupak tekao u ovom novom kreativnom procesu s plesačima Hrvatskog narodnog kazališta Split.
Tango, tradicionalno izvođen u paru, preoblikovan je u ovom komadu u nekonvencionalan trio za dva muškarca i ženu. Rad u maloj grupi od samo troje plesača naglašava individualnost svakog od njih i dopušta da se komad snažnije usredotoči na koreografske detalje i kompleksnost.
Glazba ispunjena strastvenim tango ritmovima u suprotnosti je sa žalobnim solo dionicama violina, dok istovremeno evocira osjećaje vatrene strasti koja koegzistira uz tugu i žaljenje zbog prolaznosti ljeta i jeseni.
Ova skladba izražava slike jeseni, izblijedjelu ljepotu ljeta i moguće plodonosnosti ranog životnog rasta, razvoja i dovršetka, a sve dok se stapa s melankolijom koja proizlazi iz rastuće svijesti dana koji to više nisu.
Douglas Lee
Godišnje doba smješteno između zime i ljeta, kada vrijeme postaje toplije, lišće i biljke ponovo počinju rasti i pojavljuje se cvijeće: plesači postaju cvijeće, a pokreti postaju miris…
Stephen Delattre
Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps) baletno i orkestralno koncertno djelo ruskog skladatelja Igora Stravinskog, napisano je za sezonu 1913. godine baletne trupe Ballets Russes Sergeja Djagiljeva. Izvornu koreografiju potpisuje Vaclav Nižinski, a scenografiju i kostime Nicholas Roerich. Kada je prvi put izvedeno, u Théâtre des Champs-Élysées 29. svibnja 1913. godine, avangardna priroda glazbe i koreografije izazvala je senzaciju. Iako zamišljeno kao scensko djelo, sa specifičnim odlomcima koji prate likove i radnju, glazba je postigla jednako, ako ne i veće priznanje kao koncertno djelo te se uvelike smatra jednim od najutjecajnijih glazbenih djela 20. stoljeća.
Stravinski je bio mlad i gotovo nepoznat skladatelj kada ga je Djagiljev regrutirao da napiše djela za Ballets Russes. Posvećenje proljeća bio je treći takav projekt, nakon Vatrene ptice (1910.) i Petruške (1911.). Koncept iza Posvećenja proljeća sugerira njegov podnaslov „Slike poganske Rusije u dva dijela“; scenarij prikazuje razne primitivne rituale koji slave dolazak proljeća, nakon čega je mlada djevojka odabrana kao žrtva i sama pleše do smrti.
Nakon podijeljenih reakcija kritike, koje su uslijedile nakon prve izvedbe i kratke londonske turneje, balet se nije izvodio sve do 1920-ih, kada je verzija koreografkinje Léonide Massine zamijenila izvornik V. Nižinskog. Massine je bila prethodnica mnogih inovativnih produkcija u režiji vodećih svjetskih baletnih majstora, a kojima je djelo postalo prihvaćeno širem svijeta. Izvornu koreografiju V. Nižinskog, za koju se dugo vjerovalo da je izgubljena, rekonstruirao je Ballet Joffrey u Los Angelesu.
Glazba Igora Stravinskog sadrži mnoštvo karakteristika koje su bile nove za njegovo vrijeme, uključujući eksperimente u tonalitetu, metru, ritmu i disonanci. Analitičari su primijetili značajno utemeljenje u ruskoj narodnoj glazbi, nešto što je Stravinski poricao. Glazba je utjecala na mnoge vodeće skladatelje 20. stoljeća i jedno je od najzabilježenijih djela u klasičnom repertoaru.
"Ova interpretacija „Posvećenja proljeća“ slijedi izvorni libreto i glazbenu teksturu, koji prikazuju legendu iz poganske (pretkršćanske) Rusije. Legenda prenosi priču o obrednom žrtvovanju djevice koja mora plesati do smrti, kako bi vratila plodnost zemlji i povratila dobročinstvo poganskog proljetnog božanstva. Kakvo je „Posvećenje proljeća“ u 21. stoljeću? Koga danas žrtvujemo za dobrodit našeg čovječanstva? Odabrani, sa svojom magijom, sa snagom prirode, ostaju žrtve društva koje ih sažvače, proguta i izbaci u zaborav. Tu žrtvu kasnije generacije podižu kao dar."
Igor Kirov