Premijera: 7. travnja 2017.
Premda napisan i izveden 1959, Nosorog je komad koji proizlazi iz traumatičnog iskustva Europe koja tone u fašizam tridesetih godina prošlog stoljeća. Pišući o svojoj izolaciji u Rumunjskoj tih godina, Ionesco kaže: - Vratiti se u Francusku, to mi je jedini cilj, očajnički... Sam, sam, sam, okruženim tim ljudima, koji su prema meni tvrdi kao kamen, a isto tako opasni koliko i zmije, neumoljivi kao tigrovi. Kako se može razgovarati s tigrom, s kobrom, kako uvjeriti vuka ili nosoroga da vas razumije, da vas poštedi, kojim im jezikom govoriti? U biti, kao posljednji čovjek na ovom čudovišnom otoku ne predstavljam više ništa, ništa osim nečeg neprirodnog - čudovišta.
Košmar proživljene stvarnosti postaje okosnica komada u kojemu misteriozna zaraza polagano pretvara ljude u nosoroge. Metamorfoza koja spaja totalitarni jezični diskurs i iskonski čovjekov animalizam, postaje tako moćna slika izgubljene čovječnosti u nadirućoj plimi bezumlja i kao takva dobrodošlo kazališno cjepivo protiv svih vrsta kolektivnih zaraza.
Jesmo li zaista svi mi – nosorozi?
Definirati Ionescovu dramu Nosorog (1959.) isključivo kao teatar apsurda značilo bi previdjeti značajan društveni angažman koji joj je imanentan. Priča o provincijskom gradu u kojem se ljudi, kao da su zahvaćeni nepoznatom epidemijom, počinju pretvarati u nosoroge zaista polazi od krajnje apsurdne ideje. Ona se, međutim, vrlo brzo pretvara u prepoznatljivu priču o konformizmu kao plodnom tlu za razvijanje totalitarizma. Pristajanje uz pomodni trend koji se formira oko radikalne ideje, da bi se povećanjem broja pripadnika pretvorio u većinsko mišljenje kojem se onda priklanjaju gotovo svi u strahu od izolacije i osude, spada u temeljne karakteristike suvremenog društva. U dvadesetom stoljeću takav je konformizam koji pripadanje većini prepoznaje kao sigurnost i mogućnost za napredovanje, nasuprot opasnostima koje nudi bivanje manjinom,kulminirao u sustav radikalne nacionalne desnice prepoznat kao fašizam. Svaka različitost, nacionalna, ideološka, vjerska, spolna… drastično se kažnjavala vodeći snažnoj unifikaciji nacije. Geslo: jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa omogućilo je najveće zločine u ljudskoj povijesti. Svijest o opasnosti takvih ideja i procesa nije, međutim, ni malo pomogla da oni postanu isključivo stvar prošlosti.
Nosorog je dramska studija o epidemiji potrebe za pripadanjem većini, ma kako se ona zvala i koliko apsurdna bila, u kojoj potpuno suluda metamorfoza (malo)građanina u nosoroga sa svakim novim pripadnikom postaje lavina da bi se pretvorila u sustav kojem se više nitko ne može suprotstaviti. Jedino se Berenger, marginalac, Svatković (Jedermann) iz srednjovjekovnog moraliteta, u toj situaciji izdvaja kao moralna vertikala, postojani vojnik čovječanstva. Apsurd je skriven u činjenici da je, do tog trenutka, Berenger zapravo nedostojni pripadnik (malo)građanskog društva. On pije, neuredan je, kasni, često je neodgovoran i konfliktan, zapravo je boem, ukratko: sve ono što dobri pripadnici društva ne vole. Međutim, kad ti dobri shvate da je od moralnih načela i dosljednosti za uspjeh važnija pripadnost snažnoj većini, spremno mijenjaju stranu. Paradoksalno, u takvoj situaciji oni društveno problematični jedini ostaju vjerodostojni.
Kroz situaciju Ionescovog Nosoroga svijet 20. stoljeća, čije nasljeđe danas živimo, prošao je u nekoliko navrata i različitim varijantama, a Hrvatska je s iskustvom masovne histerije pretvaranja u nosoroge prolazila i češće nego ostatak zapadnog svijeta. Iako će se u ovoj drami većina željeti prepoznati kao Berenger, situacija je, nažalost, obrnuta.
Nosorog, u kojeg smo implementirali idejno bliske scene i replike iz Ionescovih drama Stolice, Kralj umire, Ćelava pjevačica i Igra od pomora, uz dramski prstohvat dijaloga Thomasa Bernharda, u scenskoj viziji iz 2017. prerasta u političku grotesku s pjevanjem i gaženjem. Sve je to, unatoč svom apsurdu, sasvim prepoznatljiva situacija u kojoj nas ništa više ne može iznenaditi. Dok nosorozi gaze i uništavaju svijet kakav smo poznavali, Ionescovi se malograđani troše u besmislenim raspravama.
Nosorog danas spada u ugrožene vrste, svakoga dana sve ih je manje. Ionescovi nosorozi koji sjede među nama sve su brojniji. Nitko se, ipak, u onome što se događa na splitskoj sceni neće prepoznati.
Jer, to se - i opet - događa nekom drugom.
Jasen Boko, dramaturg predstave