Unutar neobično plodnog i raznovrsnog opusa Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756 - 1791), nalazi se i oveći broj duhovnih skladbi. No, njegovo najznamenitije djelo s tog područja zacijelo je velebni Requiem za soliste, zbor i orkestar (Beč, 1791.) koji svojom jedinstvenom ljepotom i ekspresivnošću zaokružuje opus salzburškoga genija i stoji na kraju njegova životnog i umjetničkog puta. Djelo je odraz Mozartovih dubokih osjećaja, razočaranja i nadanja opterećenih utegom tmurnih misli i strašnom vizijom Posljednjega suda, predstavljajući sintezu umjetnikovih pregnuća na području vokalno-instrumentalne glazbe i ističući se u čitavu njegovu grandioznom opusu. Premda ga nije uspio završiti (prema Mozatrovim skicama, a djelomično i potpuno samostalno, to je učinio njegov učenik Franz Xaver Süssmayer), u tom se djelu ogleda sva pluralnost Mozartove glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. Vjeran tekstu, Mozart je dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Ljepota i jednostavnost njegove melodijske invencije, bogatstvo boja i izraza, te zadivljujuće poznavanje polifonog stila ispunjaju stranice tog veličanstvenog djela, u kojem je nesretni umjetnik, sluteći zlo, tražio milost i za sebe.