Po jednima ona je spržila Shakespearea i krhotine njegova dramskog djela razbacala kako joj drago, a po drugima ona je sjajno uklonila sve nepotrebne povijesne naslage i potrudila se da na sceni prokulja najžešće zamislivo kroćenje goropadnosti: kroćenje koje ide do guljenja kože, pucanja kostiju i silaska s uma i koje ogoljava uvijek iste primordijalne antagonizme. Mijenjaju se samo "kulturološki" načini potčinjavanja i varijacije bestijalnosti koje kao po pravilu uvijek pronalaze dovoljno bespomoćne jedinke da se takvom nasilju odupru ili barem suprotstave. Ako treba i do kraja svijeta. A nije da ne treba.
Nikakva međutim genijalna redateljska zamisao od Kroćenja goropadnice ne bi učinila tako upečatljivu predstavu da nije cijele pregršti nevjerojatno strasnih glumačkih kreacija koje se logikom ili zaumljem dramskog sukoba sudaraju baš poput pravog sudara svjetova: svjetova kojima je isti prostor tijesan i vruć kao pakao, pa je jedina od početka prisutna izvjesnost ona da veliki prasak može i mora početi.
"Taj je tekst – a riječ je o Shakespearovom 'Kroćenju goropadnice' – režiser Ivan Plazibat pretvorio u politički najintrigantniju hrvatsku predstavu koju sam u posljednje vrijeme vidio. To je predstava koja se bavi generacijom današnjih dvadesetogodišnjaka, naraštajem razapetim između neokonzervativne obnove i kapitalističke industrije raskalašenosti. To je predstava koja žvače, reciklira i – na koncu ispljune Shakespearea, pretvarajući njegov davni tekst u nešto beskrajno suvremeno. U tekst o naraštaju after krizma partyja, pirova s bengalkama, TV Pinka, 'Moj Poslita', Karleuše i Rihanne, u tekst o kulturi influencerica, torcidašica i novih urbanih teen-amazonki. U predstavi Ivana Plazbata, Shakespeare na ravnoj nozi susreće 'splitsku cipu'"
Jurica Pavičić, Shakespeare za Jadran 2020, Jutarnji list, 2. 6. 2018.