Koncertom za Dušni dan u konkatedrali sv. Petra u utorak, 2. studenog započet će koncertna sezona HNK Split. Pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, Zbor i Orkestar splitskog HNK, te solisti Valentina Fijačko i Ivica Čikeš na programu su Adagio Samuela Barbera i Requiem Gabriela Fauréa.

Koncertom za Dušni dan u konkatedrali sv. Petra u utorak, 2. studenog započet će koncertna sezona HNK Split. Pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, Zbor i Orkestar splitskog HNK, te solisti Valentina Fijačko i Ivica Čikeš na programu su Adagio Samuela Barbera i Requiem Gabriela Fauréa.Američki skladatelj Samuel Barber (1910 – 1981) napisao je Adagio za gudački orkestar, svoju najpopularniju skladbu 1936. Dvije godine kasnije, u izravnom radijskom prijenosu, izveo ga je Simfonijski orkestar NBC-a pod ravnanjem velikog Artura Toscaninija, što je osiguralo trenutačnu svjetsku popularnost djelu i autoru, koji je slijedećeg jutra bio slavljen kao najveći američki skladatelj. Adagio je začet kao spori stavak Barberovog jedinog gudačkog kvarteta skladanog u Austriji 1936. godine. U njemu je autor rabio najjednostavnija glazbena sredstva, skladan je u b-molu, ali s prizvukom frigijskog crkvenog modusa, koji evocira romantizam 19. stoljeća i modalnost Srednjeg vijeka. Od praizvedbe do danas Adagio je ostalo često izvođeno djelo i to u prigodama kao što je, primjerice, radijska objava smrti F. D. Roosevelta, na pogrebima Alfreda Einsteina i princeze Grace od Monaca itd. Slušatelji BBC-a Barberov su Adagio 2004. proglasili najtužnijim klasičnim dijelom svih vremena.Na svojoj Misi za mrtve, Requiemu, francuski skladatelj Gabriel Urban Fauré radio je nekoliko godina, da bi je dovršio i u finalnom obliku izveo 1983. u pariškoj crkvi Madelaine u kojoj je bio stalno namješten kao zborovođa i orguljaš. Fauré je stalno je tragao za novim izrazom u crkvenoj glazbi. Želio je nešto što bi bilo drugačije od opernog belcanta, i razlićito od glomaznog njemačkog romantičnog stila koji je dominirao većim dijelom Europe toga doba. Tijekom vremena razvijao je jedinstven francuski stil kojim je položio temelje za razvoj impresionističkog stila. Dok su drugi skladatelji njegova vremena širili orkestar i skladali sve kompleksniji slog, umećući ga u strog ritamski okvir takta, Fauré je istraživao meku, razlivenu frazu koja je lebdjela u prozračnoj boji malih ansambala neobične i ekonomične orkestracije. Slično je i s Requiemom u kojem jednostavno izbacuje violine ili drvene puhače kada mu nisu potrebni. Fauré je, kao što je sam rekao, smrt vidio kao “„sretno izbavljenje, težnju za srećom onkraj smrti, umjesto bolnog odlaska“. Zbog toga je njegovo uglazbljenje Requiema neobično krotko, u njemu se uopće ne pojavljuje mrtvačka sekvenca Dies irae, sa slikama Božjeg gnjeva i paklene vatre, već su dodana posljednja dva stiha te iste sekvence Pie Jesu i molitva na putu prema grobu prilikom ukopa In Paradisum, koji zajedno donose blagu i smirujuću viziju smrti.