Program:
Boris Papandopulo – Scherzo fantastico Marin Limić – klavir
Vlado Sunko – Varijacije na dalmatinsku temu Mandolinski kvartet „Da Capo“
Frano Parać – Ples Barunice Zoran Velić – klavir
Fran Lhotka – Trio Trio Lhotka (Marija Bašić Markotić – flauta , Jaroslav Sadovyj – klarinet, Matija Novaković – fagot)
Šime Dešpalj – Moba
Josip Hatze – Četiri meditacije (obr. Ruben Radica) Solistica: Valentina Fijačko – sopran
Pavle Dešpalj – Čežnja
Josip Hatze – Tri pjesme (obr. Pavle Dešpalj)Solist: Domagoj Dorotić – tenor
Krsto Odak – Passacaglia
Josip Hatze – Večer na škoju ( obr. Ivan Hut ) Solistica: Cynthia Hansell Bakić – sopran
Humanitarni koncert, kojim se iskazuje solidarnost i podrška radu Udruge MoSt, predstavlja mlade umjetnike kao i one s višegodišnjim koncertnim iskustvom. Sve njih ujedinjuje stvaralaštvo osmorice skladatelja koje obuhvaća gotovo stoljeće i pol hrvatske glazbe. Izabrani primjeri povezuju raznolike rukopise, stilove, tehnike i estetike, a svaki od njih odzvanja duhom vlastitoga vremena.
Kod Borisa Papandopula (1906.-1991.) ono sve više postaje bezvremeno, a život mu udahnjuju interpreti kao u primjeru njegova virtuoznog Scherza fantastica iz 1932. godine. Od praizvedbe Antonije Geiger Eichorn, kojoj je opus posvećen, skladba je do danas ostala pijanistički izazov. Tako je moralo biti jer je njezin autor bio izvrstan pijanist kojemu su tehničke predispozicije i skladateljski nerv dali nadahnuće za ovo motorično i pulsirajuće djelo u kojemu se skrivaju dijelovi istarske ljestvice, sukobljeni u svijetu različitih tonaliteta.
Vlado Sunko (1954.), splitski skladatelj i dirigent, u pojedinim opusima izvorište zvuka crpi iz folklornih tema svojega zavičaja. U razmaku od par go-dina napisao je dvije Varijacije na dalmatinske pučke napjeve, onu iz 1994. kojoj je podloga tradicijska Tiridonda, a namijenjena je mandolinskom orkestru i večerašnju, Plovi barka iz 1991. godine, izvorno skladanu za gudački kvartet. Jednostavne fakture, kakva i jest vokalna glazba serenadnoga tipa, Varijaciju br. 1 autor je prenio u medij mandolinskog kvarteta čiji je vodeći instrument, mandolina, po ugodbi i registrima identična violini. Da je glazbalo tako posebno, svjedoče Vivaldi, Mozart i Beethoven koji u mladim godinama, oko 1796., piše nekoliko kraćih opusa upravo za mandolinu.
Ples barunice Frane Paraća (1948.), još jednoga skladatelja iz splitskog stvarateljskog kruga i profesora na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dolazi iz dru-gih zvukovnih prostora. Praizvela ga je pijanistica Leda Parać 1990., kada je djelo i napisano, a pozadinu mu predstavlja autorov majstorski balet Carmina Krležijana(1985.) u 14 slika – zadnja od njih upravo je Ples barunice. Ritmički moćna, sažeta na fakturu ludične minijature, s „jasnim melodijskim crtežom čvrste tonalne građe“, skladba je osvojila visoko mjesto na koncertnom repertoaru hrvatskih pijanista.
Između imena skladatelja Frana Lhotke (1883.-1959.) i baleta Đavo u selu kao da je stavljen znak jednakosti koji je nehotično skrio autora ove znamenite partiture od njegovih ostalih ostvarenja. Ništa čudno s obzirom da se Lhotkina baletna senzacija zadržala na sceni desetljećima. Od praizvedbe 1937. do 1960., Oskar Harmoš, tumač naslovne uloge Đavla, predstavu je otplesao dvije tisuće puta. U sjeni takva skladateljskog uspjeha stoji fino oblikovani Trio, komorni opus za obou, klarinet i fagot (1948.), omiljena skladba puhačkih trija i standardni dio njihovih koncertnih programa. S obzirom na isti registar oboe i flaute, skladbu je moguće izvesti u instrumentalnoj kombinaciji kako je predstavlja splitski Trio Lhotka.
Moba, stari narodni običaj međusobnog pomaganja među suseljanima, najčešće povezivan uz žetvene svetkovine, glazbeno je ruho dobila 1961. i pod tim imenom praizvedena je na prvim Glazbenim večerima u Sv. Donatu u Zadru.Šime Dešpalj (1987.-1981.), rodonačelnik glazbene obitelji Dešpalj, glazbeni pedagog i skladatelj, ugradio je u svoj neveliki opus mnoge značajke hrvatskoga folklora, upravo onakvoga kakvim pršti zaigrana partitura Mobe, zamišljene kao dio svečane inauguracije festivala koji danas slavi već 52. godinu postojanja.
Josip Hatze (1879.-1959.), jedan od stožera splitske skladateljske škole, autor je 57 solo pjesama koje su mu dale naslov istaknutog hrvatskog majstora Lieda, a svaka od njih posvećena je glasu uz glasovirsku pratnju. Četiri meditacije instrumentirao je Ruben Radica, skladateljev unuk koji je u toj prigodi zapisao: „Osobita privlačnost pojedinih predložaka olakšala mi je sastavljanje ovog malog ciklusa. Dogodilo se, međutim, da je ovakav odabir upozorio na jednog ponešto drukčijeg, manje poznatog Hatzea, vokalnog liričara nadahnutog asocijativnom meditacijom krajolika sublimnih poetskih simbola (cv’jetak, lađa, zvono, vrba). Širokog sadržajnog raspona, od ljupkih Katalinićevih ‘pramaljetnih lahorova’, pa do sumornih Morgensternovih ‘zvona sudbe’, stihove… povezuje zamjetna crvena nit duhovnog razmatranja, odakle i naslov Meditacije kao skupno određenje.” Hatzeove Tri pjesme, sada u instrumentaciji Pavla Dešpalja, nastajale su 1897., 1898. i 1918./1921. godine. Njihova vokalna poetika „izrasta iz raskošne pijevnosti vokalne dionice… Pjesnički predložak predstavlja tek osnovni poticaj, iskru iz koje izrasta osnovna glazbena ideja i atmosfera popijevke.“ (Koraljka Kos) Posljednja u nizu, Večer na škoju, još je jedan primjer mediteranske topline skladateljeva rukopisa i melodike koja zrcali finu sliku simbola zadnjeg rumenoga zraka iznad tamne morske hridi.
Pavle Dešpalj (1934.), dirigent i skladatelj, dao je svojoj Čežnji iz 1997. sva svojstva romantične nokturalne impresije. Njezina meditativna, refleksivna ugođajnost odvija se na plohi gustog zvuka gudača, a premijernu izvedbu doživjela je 2001. kada su je praizveli Varaždinski komorni orkestar i autor, njihov počasni član. Godinu kasnije, 2002., skladba je osvojila diskografsku Nagradu Porin. Nastala je na narudžbu Tokyo University of the Arts (na kojemu je Pavle Dešpalj bio gost profesor i gdje je stekao naslov professor emeritus) kao „mala studija za dirigentske zakučice“. Izrasla je iz motiva zamišljenih još u skladateljevoj mladosti.
Glasovita Passacaglia op. 35c za gudače (1938.), antologijsko i ujedno najizvođenije djelo Krste Odaka (1888.-1961.), skladatelja i glazbenog pedagoga, prvo je takve vrste u hrvatskoj literaturi. Izvorno je oblikovana za orgulje, međutim kako je djelo bilo izrazito instrumentalne arhitekture, autor ga je instrumentirao za gudače. U tom obliku praizveli su ga 1939. Zagrebački komorni orkestar i dirigent Rudolf Matz. Markantna tema od osam taktova u dubokoj dionici gudača, varijacijski se javlja 21 put, uvijek s drugačijim figuracijama i kontrapunktom, a stalnim dodavanjem dionica, djelo u raskošnim polifonijskim pomacima buja do monumentalna završetka
Komorni orkestar MAG-a, dirigent: Ivan Hut
Marin Limić, Zoran Velić, kvartet „Da Capo“ i trio „ Lhotka“
Solisti: Valentina Fijačko - sopran, Domagoj Dorotić - tenor, Cynthia Hansell Bakić - sopran