U postdramskom se kazalištu uspostavlja mogućnost da se uloga dominante dodijeli drugim elementima a ne isključivo dramskom logosu i govoru. Kazalište se time izborilo da se ne podređuje tekstu i da može slobodno razviti svoju vlastitu logiku čak i u neo-naturalističkim i narativnim formama.

Na području kazališta nadoknađuje se estetski razvoj koji su druge umjetnosti ranije prošle. Nije slučajno što za karakteriziranje postdramskog, autor ovog termina Hans Lehman nameće usporedbe iz likovne umjetnosti, glazbe ili književnosti. Važni redatelji upadljivo često imaju pozadinu u filmu. Ne treba se čuditi što su tek posljednjih desetljeća u kazalištu našli svoja mjesta nastojanja koja se mogu naznačiti natuknicama kao što su autoreferencijalnost, bespredmetnost, apstraktna ili konkretna umjetnost, serijalnost, aleatoričnost itd. Rizične inovacije i presudne promjene javljaju se sa zakašnjenjem u odnosu na stanje stvari u materijalno manje zahtjevnim umjetničkim formama poput lirike ili slikarstva. Jedna od tema tribine je i problem kritike u današnjoj medijskoj recepciji kazališta, izostanka recenzija u medijima i problema koji nastaju kad izostane kvalificirano vrednovanje nečijeg umjetničkog djela.

Moderatorica Helena Braut

Gosti: Jovan Ćirilov, Ivica Buljan, Ivica Restović, Zoja Odak