Beethoven – Chopin – Čajkovski - Rahmanjinov
Kada je 1792. ponovo stigao u Beč, Ludwig van Beethoven (1770-1827) došao je oboružan odličnim preporukama iz rodnog Bonna, gdje je bio započeo uspješnu profesionalnu karijeru skladatelja, orguljaša i orkestralnog glazbenika na nadbiskupskom dvoru. Prethodni pokušaj učenja, s Mozartom 1788, nije uspio jer se zbog bolesti i potom smrti majke, morao vratiti u Bonn. Ovaj put, stvara veze s uglednim mecenama i skladateljima, među kojima je jedan od najvažnijih bio Haydn, kod kojega je neko vrijeme studirao. Ubro postaje poznat kao pijanist i skladatelj, okupljajući oko sebe krug obožavateljica i dajući satove klavira pripadnicima višeg staleža. Tih nekoliko godina, do prijelaza stoljeća, gradio je karijeru pijanista, sve do trenutka kada je počeo osjećati prve znakove gubitka sluha. Prvi dokument koji govori o Beethovenovim ranim sonatama, članak je iz 1796. u časopisu Jahrbuch der Tonkunst für Wien und Prag, koji posebno hvali tri sonate Op. 2, posvećene Josephu Haydnu. Sonata br.1 u f-molu, op. 2, prva je u veličanstvenom nizu od 32 sonate za klavir. Prvi stavak otvara se čvrstim uzlaznim staccato motivima rastvorenih akorda, s perjanicom ukrasa na najvišim tonovima, odražavajući duh sonata starijeg majstora. Neki ovaj motiv uspoređuju s motivom na početku Mozartove Male g-mol simfonije, br. 25 KV 183, kao i s vrlo sličnim početnim motivom završnog stavka Velike g-mol simfonije, br. 40 KV 550, istovremeno uočavajući Beethovenovu gušću teksturu, zbijeniji dramatičniji pokret i novu, bogatiju kvalitetu tona od prethodnika. Drugi stavak donosi lirski ukrašenu melodiju koja kao da zadržava dah u izdržanim notnim vrijednostima, sve dok se ne pokrene potpomognuta elegantnim figuracijama u pratnji. Treći stavak, menuet u F-duru, obilježavaju sinkope, dramatične pauze, dinamički kontrasti, isprekidanost linije, koja se nakratko gubi u vedrom Triju. Povratak f-mola u posljednjem stavku, dovodi ponovno dramu na scenu, s brzim triolama u pratnji staccato akorda prve teme, upečatljivom, oktavama podcrtanom linijom druge teme, i trećom temom umjesto razvojnog dijela. Kraj donosi kratku rekapitulaciju glavnih tema, zaključujući skladbu čvrstim silaznim arpeggiom.
Iz sanjarskih, strastvenih predodžbi romantizma izvire kompletan opus Frédérica Chopina (1810-1849), koji do danas ostaje možda najvećim pjesnikom svog instrumenta. Slično Beethovenu, i on napušta rodnu sredinu, težeći se dokazati u glazbeno jačoj okolini. Odabravši naposljetku Pariz, u njemu provodi najveći dio profesionalnog života, i u njegovim salonima nalazi idealnu pozadinu za svoj pijanistički i skladateljski senzibilitet. Na temeljima Bacha i Mozarta, osmišljava nove načine melodijskog ornamentiranja, figuracije, kontrapunkta i harmonije, teksture i boje klavira, tvoreći teme svojih kompozicija često ne iz melodije, nego upravo iz kompletnog klavirskog sloga i tkiva skladbe, a daje i sasvim novi smisao žanrovima kao što su nokturno, preludij ili etida. Impromptu, koji se kao žanr javlja u drugom desetljeću 19. stoljeća, označava tip skladbe gotovo improvizacijske slobode, neopterećen formalnim odrednicama. Chopinova četiri komada, skladana u periodu od 1835. Do 1843, građena su po principu brzih, pokretljivih, žustrih početnih i završnih ulomaka, koji u središtu skrivaju miran, sanjarski, polagani dio. Impromptu br. 1 op. 29 u As-duru nastaje 1837, u doba njegove prve veze s Georges Sand. Ljupki, elegantni vanjski dijelovi skladbe obavijaju središnji “sostenuto“ ukrašen pažljivo osmišljenim eteričnim ukrasima. Naime, premda skladbe imaju quasi-improvizacijski karakter, Chopin je tjednima znao raditi na jednoj stranici materijala i dorađivati je, te nije volio kad bi se njegovi ukrasi u izvedbama mijenjali, kao što je to bio običaj. Impromptu br. 2 op. 36 u Fis-duru nastaje dvije godine kasnije, a Impromptu br. 3 op. 51 u Ges-duru 1843. Materijalom najupečatljiviji, četvrti u nizu, Fantasie – Impromptu op. 66 u cis-molu, zapravo je nastao prvi, 1835, ali je objavljen posthumno, 1855. Danas se pretpostavlja da je tome razlog što ga je Chopin bio poklonio, a ne samo posvetio barunici d'Este. Snažni početni i završni ulomak skladbe u cis-molu, strastvenog pokreta i stremljenja, jedan su od najnadahnutijih momenata u Chopinovu stvaralaštvu, baš kao i središnji dio, prekrasna kantilena koja dolazi s arpeggiato pratnjom, u tonalitetu Des-dura.
Glazba za solistički klavir Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893) pomalo je u drugom planu cjelokupnog njegova opusa, unatoč tome što su je cijenili autoriteti poput Nikolaja Rubinsteina i Hansa von Bülowa. Međutim, sam Čajkovski često je marginalizirao ta djela, možda zato što skladanje za klavir nije u dovoljnoj mjeri budilo u njemu stvaralačko nadahnuće. Ipak, popularnost nekolicine ovih djela, među kojima su i Godišnja doba, govore u prilog ovom dijelu njegova opusa.
Godišnja doba čini niz od 12 kratkih kompozicija, koje je Čajkovski skladao za glazbeni časopis Nouvellist, po narudžbi njegova urednika Nikolaja Bernarda. Namijenjene široj publici, skladbe nazvane po mjesecima u godini i s podnaslovima odnosno kratkim stihom koji određuje skladbe, u prvom redu nose lako prepoznatljivo, razumljivo raspoloženje, a tehnički zahtjevi, premda ne nužno sasvim zanemarivi, prihvatljivi su bili i za amaterske pijaniste toga doba, ljubitelje glazbe koji su čitali Nouvellist. Čajkovski je dobio narudžbu u studenom 1875, a do kraja svibnja sljedeće godine dovršio je i posljednje skladbe ciklusa, koje su mjesečno objavljivane u časopisu, uz podnaslove i prikladne stihove po izboru urednika. Unatoč relativno neuzbudljivoj narudžbi, Čajkovski nije olako pristupio radu. Neki od komada i danas su enormno popularni. Studeni – Trojka, nadahnuta slikom ruskih sanjki, koje vuku tri konja, bila je omiljena Rahmanjinovu koji ju svirao kao dodatak na svojim koncertima. Siječanj – Uz ognjište, sadrži jezgru glazbe na kojoj će Čajkovski kasnije izgraditi Scenu s pismom svog omiljenog opernog lika, Tatjane u Evgeniju Onjeginu. Veljača – Poklade opisuje karnevalski sajam evocirajući šaroliku gužvu, prodavače, ulične glazbenike. Svibanj – Bijele noći evocira ljepotu svijetlih noći u Sankt Peterburgu, Kolovoz – Žetva, užurbani rad žetelaca na polju, a Listopad – Jesenja pjesma, s oznakom doloroso, prekrasan je i nepretenciozan izraz melankolije i tuge.
Različiti utjecaji važni su u formiranju stila Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). Nasljeđe Chopina, Schumanna i Liszta, uz koje je odrastao, usmjerilo ga je da ostane na njihovom tragu te da “unatoč ogromnim naporima da osjeti nove glazbene manire“ ne uspije skladati u novom stilu. Osim velikih majstora pijanizma 19. stoljeća, u pozadini gotovo svih partitura Sergeja Rahmanjinova, osjeća se još jedan važan utjecaj, onaj liturgijske pravoslavne glazbe, pjeva zborova i zvonjave zvona, koja često zajedno s nekim općim prevladavajućim raspoloženjem patnje, izvire iz njegove glazbe, pa tako i iz ekstravagantnih tekstura njegovih dviju sonata, prve nastale 1907. i druge 1913. Kao i mnoga druga njegova djela, i Sonata br. 2 u b-molu op. 36 skladana je na ladanjskom imanju Ivanovka, gdje je ljeti, odmarajući se od iscrpljujućih turneja, Rahmanjinov boravio s obitelji. Gotovo zastrašujući, nagli silazni početni motiv prvog stavka kao da nas vodi u bezdan, da bi naredni taktovi osvijetlili njegove mračne obrise nekad nezgrapnim teškim figurama, nekad finim arpeggima i ukrasima. Iznenađujuće lijepa tema javlja se nedugo nakon početka, označena mekim punktiranim siciliano ritmom. Asocijacija zvonjave zvona prisutna je kako u prvom, tako i u drugom stavku mekih dinamika i sanjarskog ugođaja, a posljednji treći stavak nosi novo vrtloženje zahuktalih brzih akordskih figuracija, pasaža, arpeggia, koja tvore jedan veliki, gotovo rasplesani kovitlac, iznimne tehničke zahtjevnosti, gotovo neukrotiv. Rahmanjinov Drugu sonatu bitno prepravlja 1931, i stvara njezinu drugu verziju, u kojoj krati i izbacuje neke dijelove koje je smatrao suvišnima, previše kompliciranima ili nepotrebno elaboriranima. Ipak, obje verzije, i ona iz 1913. i ona iz 1931, imaju svoje poklonike i ravnopravno ostaju na pijanističkom repertoaru.
Zrinka Matić
Jurij Kot
Poštujem misao da u muzici postoji tisuće načina da se dođe do savršenstva, ali cilj je jedan - maksimalno se približiti idejama autora, bez žrtvovanja vlasite individualnosti.
Svjetski slavan ukrajinski pijanist, Jurij Kot (Yuri Kot), studij klavira i poslijediplomsko usavršavanje završava na Ukrajinskoj nacionalnoj glazbenoj akademiji Petar Iljič Čajkovski u Kijevu, u klasi Valerija Kozlova. Laureat je brojnih uglednih natjecanja u Ukrajini i izvan nje, među kojima se ističu nagrade na Nacionalnom pijanističkom natjecanju Lysenko (Kijev, 1988), Međunarodnom natjecanju Sergej Prokofjev (Sankt Peterburg, 1992), “Zlatna jesen“ u kategoriji klavirskog dua, zajedno s Irinom Aleksiychuk (Khmelnitsky, 1993), 45. Međunarodnom ARD natjecanju u kategoriji klavirskog dua, ponovno s I. Aleksiychuk (München, 1996), te na 6. Međunarodnom natjecanju klavirskih dua Murray Dranoof, s I. Aleksiychuk (Miami, 1997).
Održavao je pijanističke recitale i nastupao s najuglednijim orkestrima Ukrajine, Rusije, Njemačke, Japana, Italije, Španjolske, Portugala, Francuske i SAD-a. Nastupao je na brojnim međunarodnim glazbenim festivalima, među kojima su “Musiksommer-97” (Dresden, Njemačka), “Two Pianos Plus” (Miami, SAD.), “Festival suvremene glazbe” (Banjska Bistrica, Slovačka), “Kiev Music Fest”, “Glazbene premijere sezone” (Kiev, Ukrajina), “Regina i Vladimir Horowitz - in memoriam” (Kiev, Ukrajina), “Farbotony” (Kanev, Ukrajina), Festival suvremenih skladatelja u Krakovu (Krakov, Poljska), Richter-Fest (Odesa, Ukrajina), “Una tastiera per due mondi” (Carrara, Italija).
Sudjelovao je kao član prosudbenih komisija na brojnim natjecanjima u Ukrajini, Rusiji, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. Održavao je majstorske tečajeve u Ukrajini (Majstorski tečaj V. Horowitz, Kijev), Srbiji (Kragujevac, Beograd…), Crnoj Gori (Kotor, Tivat), Japanu (Tokio, Kioto, Hirošima), Makedoniji (Skopje, Ohrid), Sloveniji (Ljubljana), Austriji (Gut Hornegg), i drugdje.
Od 1994. profesor je na odsjeku za klavir Ukrajinske nacionalne glazbene akademije P. I. Čajkovski u Kijevu. 1995. nagrađen je titulom Počasnog umjetnika Ukrajine.