Chopin i Liszt, paralelni životni putovi
Slavni skladatelji koje spaja ovaj koncert pripadaju među najvažnije predstavnike razdoblja romantizma, obojica ponajviše učinivši na području glazbe za klavir, stvorivši novi tip pijanističkog repertoara, kao i ogromne novine pijanističkoj tehnici. Nijedan kasniji stilsko-tehnički pomak u pijanizmu nije bio toliko radikalan.
Radili su paralelno, vodeći se drukčijim umjetničkim principima, bez direktnih međusobnih utjecaja. Liszt s jedne strane, viđen je u prvom redu, pa i do dan danas, kao manje romantičan od dvojice, pa ipak njegovi zapisi otkrivaju nepoznatu stranu znane nam velebne figure skladatelja i pijanista. Knjiga koju je napisao o Chopinu ističe se među ostalim njegovim književnim i publicističkim djelima po suptilnosti pisanja i iznijansiranim opisima raspoloženja.
Unatoč toplom prijateljskom pristupu u biografiji što ju je Liszt napisao nakon njegove smrti, priča o tome da su Liszt i Chopin bili nerazdvojni prijatelji tek je malo više od romantične legende. Istina je međutim da su se njihovi privatni i profesionalni životi više puta presijecali, kao i to da su im neke životne okolnosti bile doista slične.
Obojica su bili iz Srednje Europe, skoro vršnjaci, Chopin koji je rođen 1810. u mjestu Zelazowa Wola, pograničnoj poljskoj regiji, i Liszt koji je rođen naredne 1811. godine, u mjestu Doborján, danas u Austriji. Obojica su imala poticajno obiteljsko okruženje, koje im je omogućilo odlično školovanje, zarana prepoznavši velik glazbeni talent. I Mikolaij Chopin i Adam Liszt nabavili su svojim sinovima instrumente, i plaćali prvorazrendne privatne satove. Chopina, kako bi dobio što bolje obrazovanje, šalju u Varšavu kod Zywnyja i kasnije kod Elsnera, dvojice skladatelja koji će oblikovati njegov talent i za koje će Chopin tijekom cijelog života osjećati veliko poštovanje. Liszt postaje student Carla Czernyja koji će ga naučiti osnovama glazbe i pijanističkoj tehnici koja će mu ostati za cijeli život. Liszt nikad nije zaboravio svog učitelja, o čemu svjedoči velik broj djela koja mu je posvetio kao i zanimljiv podatak da, unatoč svom običaju da na nekim svojim nastupima parodira poznate skladatelje svoga doba, Liszt nikada nije parodirao Czernyja. Mora se ovdje spomenuti da nije parodirao ni Chopina.
Životni putovi ipak su ih drukčije poveli u jednom trenutku. Dok je Chopin duže ostao u svom rodnom kraju, postavši tako čvršče ukorijenjen i vezan uz svoju obitelj tijekom cijeloga života, Liszt je već kao dječak započeo putnički život zvijezde, nemajući kontinuitet u školovanju, premda je kao samouk stekao neobično široko znanje. Živeći od svoje šesnaeste godine u Parizu, najbliži su mu postali francuski jezik i kultura, dok je mađarske korijene otkrivao i vraćao im se tek kasnije u životu. Chopin je s druge strane bio uronjen u poljsku kulturu, i glazbu, temeljito poznavajući poljsku literaturu, poeziju, kao i narodnu glazbu.
I Chopin i Liszt počeli su nastupati još kao djeca, pa ih je i tadašnji tisak već zarana počeo uspoređivati. Kasnije su se i sreli, 1832. u Parizu, na Chopinovom prvom nastupu u Salle Pleyel. Nerijetko su se pojavljivali zajedno na koncertima, ili na dobrotvornim događanjima, i njihove su izvedbe bile u samom središtu pozornosti. Bili su najveći virtuozi svoga doba i najveći umjetnici. Također i gosti najpoznatijih pariških salona, obojica omiljeni sudionici društvenog života. Prijateljstvo koje se postupno razvijalo među njima bilo je prožeto međusobnim uvažavanjem i poštovanjem prema talentu drugoga. O tome svjedoči pismo koje su zajednički pisali Liszt, Chopin i Auguste Franchomme Ferdinandu Hilleru 1833. godine. Chopin u jednom trenutku ovako piše: „Jedva da sam svjestan što moje pero ovog trena šara, jer Liszt upravo svira jednu moju etidu, i odvlači mi pažnju s mojih misli. Volio bih od njega naučiti način na koji svira moju (etidu).“ S druge strane, Liszt u jednom pismu napisanom 27 godina nakon Chopinove smrti, i upućenom Carolyne Sayn-Wittgenstein, piše: „nitko se ne može s njime usporediti: on sja sam, bez premca na nebeskom svodu umjetnosti.“
Zanimljiva životna paralela između Chopina i Liszta može se pronaći i u odabiru partnerica. Amantine Aurore Lucile Dupin, bolje poznata po spisateljskom imenu George Sand, bila je Chopinova ljubavnica, a Marie d'Agoult, poznata pod spisateljskim imenom Daniel Stern, Lisztova. Bile su suparnice, njihovi mlađi ljubavnici skladatelji bili su instrumenti njihova rivalstva, a kasnije, nakon što su se te veze raspale, obje su napisale romane u kojima su ih prikazale u ne baš pozitivnom svjetlu.
Životni putevi Liszta i Chopina ipak su se u nekom periodu udaljili, posebno nakon kritike koju je Liszt napisao za Chopinov recital u Salle Pleyel 1842. koju je Chopin, kao i njegova obitelj, negativno interpretirao. Neovisno o tome, razlike u njihovom umjetničkom i pijanističkom senzibilitetu bile su sve vidljivije u tom razdoblju. Chopinu je sve više tuđa bila Lisztova sklonost virtuozitetu. Njegov je omiljeni instrument bio klavir Pleyela, koji je bio tiši ali mekšeg tona, dok je Liszt preferirao Erardov instrument zbog bogate, pune rezonance. U to doba manija za Lisztom proširila se Europom, publika je obožavala njegove nastupe, koji su bili puni energije i nezamislive virtuoznosti. Chopin s druge strane nikada nije uspijevao očarati publiku na taj način, dijelom onemogućen svojom boležljivom prirodom, ali i manje otvorenim temperamentom, kao i strahom od velikih javnih nastupa. I dok se Chopin divio i možda zavidio Lisztu zbog njegovih energičnih nastupa i statusa zvijezde, Liszt je s druge strane mogao zavidjeti Chopinu jer je ovaj, za razliku od njega, imao skladateljsku reputaciju. Lisztove su kompozicije rijetko kada doživljavale pohvale same po sebi, hvaljena je u prvom redu Lisztova virtuoznost kao izvođača.
Dva umjetnika posljednji su se put srela u prosincu 1845. godine. U studenome 1849., samo nekoliko tjedana nakon Chopinove smrti, Liszt je podigao spomenik svom kolegi, prvi takve vrste na svijetu, i prihvatio se pisanja prve monografije o Chopinovu životu i djelu.
Frédéric Chopin: Sonata u b-molu, br. 2, op. 35
Poznato je da se Chopin nije osjećao sasvim lagodno u velikim formama naslijeđenima iz klasičnog razdoblja. Premda je u mladosti napisao jednu sonatu za klavir, kao i dva koncerta, draže su mu bile manje i labavije strukturirane forme. Više nikada nije napisao neki koncert, ali je u zrelosti skladao još tri sonate, dvije za klavir i jednu za violončelo. Sonata br. 2, u b-molu, op. 35 sigurno se ne uklapa u striktne okvire klasične sonate, ali se smatra jednim od remek-djela sonatne literature, i to možda upravo zbog svojih odstupanja od klasičnih pravila. Tvore je četiri radikalno različita stavka, nepovezana, možda čak hirovito spojena u cjelinu. Robert Schumann rekao je da je u ovoj sonati Chopin „spojio četvero svoje odmetnute djece“. S druge strane, mnogi ovaj dramatični niz smatraju sasvim uvjerljivim.
Prvi stavak počinje s tri takta uvoda označenog kao Grave, prije nego nastupi Doppio movimento s glavnom temom koja je građena na kratkoj upornoj frazi označenoj agitato. Ovu temu Chopin tretira na razne načine tijekom stavka, vrlo dramatično, mijenjajući joj dinamiku, stavljajući je pritajenu u pozadinu, a katkad je iznenadno gurajući u prvi plan, uvijek vrlo naglo i šokantno. Druga tema je lirska, a obje ih Chopin razvija i razrađuje prije zahuktale kode koja vodi uznemirenom završetku stavka. Slijedi gotovo dijabolični Scherzo, turbulentnih kromatskih harmonija, brzog pokreta, s kojim kontrastira polagani trio nalik valceru, da bi se nakon njega opet vratio početni glazbeni materijal. Završetak drugog stavka ipak Chopin oblikuje koristeći ljupku tematiku trija, i donoseći tako neočekivani smiraj olujnoj prirodi stavka.
Treći stavak je najpoznatiji od četiri, skladan je neovisno o ostalima, dvije godine ranije, 1837. To je Posmrtna koračnica, prema kojoj se ponekad naziva i cijela sonata, i koja doista daje ton cijeloj skladbi s polaganim, harmonijski značajnim nizom akorada, koji odzvanjaju poput zvona.
Posljednji je stavak najkraći. Chopin je napisao da se radi o unisonom „brbljanju“ lijeve i desne ruke. Forma ovog stavka označenog kao Presto gotovo da se gubi u nepreglednoj invenciji koja graniči s apstrakcijom, u kojoj harmonija postaje nevažna, a važan je samo nezaustavljivi neprekidni pokret koji juri eksplozivnom prekidu.
Franz Liszt: Mefisto valcer, br. 1, S. 514
Ova skladba sasvim sigurno pokazuje najvažnije Lisztove kvalitete, njegovu briljantnu pijanističku invenciju, ali i snagu i maštovitost njegove misli. Prvi je to od četiri Mefisto valcera, ali ga od njih dijeli dvadesetak godina tijekom kojih se štošta promijenilo u Lisztovu životu, a posebno njegov pristup kompoziciji i pijanizmu. Tri posljednja nastaju u poznim godinama njegova života, početkom osamdesetih godina 19. stoljeća, dok je prvi Mefisto valcer nastao 1859.
Prva verzija bila je orkestralna, zamišljena kao druga od dvije kratke orkestralne programske kompozicije prema epizodama iz Fausta, ne Goethea, već Nikolausa Lenaua. Prva, manje popularna od dvije, nosi naziv „Ponoćna procesija“, a ova druga epizoda zove se još i „Ples u seoskoj krčmi“.
U tiskanoj partituri javlja se programska bilješka koja glasi: „U tijeku je svadba u seoskoj krčmi, s glazbom, plesom, pijančevanjem. Mefisto i Faust nađu se u prolazu, i Mefisto potiče Fausta da se pridruži slavlju. Tada Mefisto uzima violinu od letargičnog svirača i svira na njoj neopisivo zavodljive i zamamne melodije. Zaljubljivi Faust vrti se u divljem plesu s punokrvnom seoskom ljepoticom; oni u pomamnom zaboravu otplešu izvan sobe, na otvoreno, u šumu. Zvuci violine sve su mekši i mekši, dok slavuj cvrkuće svoju ljubavnu pjesmu.“
Liszt sklada tri verzije ove skladbe, jednu za orkestar (S.110/2), za klavirski duo (S.599/2) i klavir solo (S.514). Sve potječu iz otprilike istog razdoblja, od 1859. do 1862. Ali dok je klavirski duo zapravo transkripcija orkestralne skladbe, verzija za klavir solo je samostojna skladba, koju je Liszt posvetio svom omiljenom učeniku, Carlu Tausigu.
Frédéric Chopin: Nokturno u c-molu, br. 1, op. 48
Chopinova Nokturna nose prepoznatljiv zvuk i smatraju se okosnicom romantičnog pijanističkog repertoara. Chopin je skladao dvadesetjednu kompoziciju ovoga tipa, naslijedivši osnovne principe vrste koje je postavio njegov prethodnik na području ove glazbene minijature, Irac John Field. Melodija u desnoj ruci, s razrađenom pratnjom, često u rastavljenim akordima, blage i melankolične melodioznosti. Ali Chopinov prepoznatljivi pečat, ono što je John Field, jednom prilikom kada je čuo Chopinova nokturna, nazvao „bolećivim talentom“, njegov je način na koji relativizira odnosno slabi čvrstinu fraze, koja kao da je razlivena, s pojačanom uporabom pedala. Mnogi u njegovoj melodiji vide i utjecaj širokih mekih linija iz belcanto arija Vincenza Bellinija, a izražajnost svojih fraza Chopin pojačava i polifonim ispunjavanjem teksture čime jača cjelokupni efekt kompozicije. Jednim od najljepših i najtužnijih Chopinovih nokturna smatra se ovaj Nokturno u c-molu br. 1 op. 48., koji je nadahnjivao i dalje nadahnjuje interprete, pisce, analitičare na najpoetičnije opise. Nastao je 1841. godine s posvetom jednoj od omiljenih učenica, Laure Duperré.
Franz Liszt: Sonata u h-molu S. 178
Ovu kompoziciju često se naziva najboljom Lisztovom skladbom za klavir solo. Jedna je od onih Lisztovih kompozicija koje nemaju programa, odnosno ne nose određeni izvanglazbeni sadržaj. A ono što posebno fascinira, do dan danas, je njezina originalna forma. U ovoj sonati Liszt donosi sukus svojih postignuća u smislu pijanizma, ali i u koncepciji kompozicije. Velike skale, akordi, nizovi oktava, daju orkestralni zvuk klaviru. Liszt također mijenja i formu sonate, prateći put koji je davno počeo Beethoven, i dovodeći sonatu do jednostavačnog supstrata, koji je oblikom nalik njegovoj simfonijskoj pjesmi. Sonata se sastoji od četiri odjeljka, koja tvore jedinstvenu cjelinu. Počinje blještavom ekspozicijom, odnosno predstavljanjem glavne teme. Slijedi razvoj s pojavom Scherza, i konačno velika rekapitulacija i zatim koda, u kojoj čujemo ingenioznu fugu.
Unatoč tome što ne postoji programska bilješka za ovu Lisztovu skladbu, neki u njezinom tematskom materijalu koji ovisno o kontekstu čas zvuči prijeteće i silovito, a u drugom momentu milozvučno i pitomo, pretpostavljaju da se i ovdje radi o jednoj od Lisztovih interpretacija legende o Faustu. Drugi pak smatraju da je skladba autobiografska. U vrijeme kada je praizvedena (praizveo ju je Hans von Bülow početkom 1857. u Berlinu), konzervativni glazbeni krugovi na čelu s Eduardom Hanslickom su je napali. Oduševljen je s druge strane bio Richard Wagner, nakon što ju je čuo 1855. na jednoj privatnoj izvedbi. Dugo je trebalo da ova Sonata postane dijelom pijanističkog repertoara, ne samo zbog izuzetne tehničke zahtijevnosti, nego i zbog reputacije koju je dugo vremena nosila, kao „nova“ glazba.
Zrinka Matić