Suvremenim iščitavanjem Euripidove Hekube rumunjski redatelj Felix Alexa Dramski ansambl Splitskog ljeta vodi prema kazalištu snažnih, ekstremnih emocija koje traže puni angažman i koncentraciju ne samo izvođača nego i publike. Putovanje ka iskonskom kazalištu riječi i glumca odvijat će se uz izniman prijevod Bratoljuba Klaića te moćan glumački tim predvođen nacionalnom dramskom prvakinjom Zojom Odak, čiju su karijeru obilježile i iznimne interpretacije upravo antičkih junakinja. Klasičnoj grčkoj tragediji koja kroz patnju vodi pročišćenju i uzdizanju ponad puko ljudske sudbine, Euripid je svakako otvorio drugi pravac koji vodi u mržnju, bijes i osvetu i tako rastvara onu drugu, ponorsku dimenziju ljudskosti te cijelu zajednicu povlači u spiralu uništenja.
Hekuba je komad snažnih, gotovo pa devastirajućih energija, komad koji na esencijalnoj razini progovara o nasilnosti svijeta u kojem živimo. Moja predstava se ne bavi pobjednicima i poraženima već svijetom koji je doveden do vlastitih granica. Granica iza kojih je moguća još samo pojava duhova....duhova koji nas progone u snovima.Felix Alexa Hekubina pitanjaNeven JovanovićRat. Opsada. Mrtvi. Pobjeda. Poraz. Ropstvo. Klanje. Izdaja. Gubitak. Osveta. Nasilje. To je Euripidova Hekuba: jedno teže od drugoga, jedno strašnije od drugoga. Niz užasa, krug smrti, krvavi vrtuljak.Na obali Tračkoga Hersoneza (kasnijega Galipolja), koji od Troje razdvaja tek tjesnac, čekaju robinje. Rat je završio, Troja je pala. Svi su znali koja je posljedica: oni koji prežive - žene, djeca, starci - izgubit će slobodu, postat će tuđe vlasništvo, kućanski aparati na dvije noge. Hekuba (na grčkome: Hekaba) dojučer je bila kraljica, Prijamova supruga; danas je ništa. Njezine pratilje, surobinje, dojučer su bile žene ratnika; njihovi su muževi svi mrtvi.Hekuba je s Prijamom imala pedesetoro djece. Preostalo je samo troje. Dvije kćeri, Poliksena i Kasandra - one su robinje kao i njihova stara majka, a Kasandru je već za sebe izdvojio Agamemnon (robinjama, naravno, gospodari mogu raspolagati na bilo koji način) - i uz njih jedan sin, najmlađi, Polidor, kojeg su Prijam i Hekuba, kad je počeo rat, poslali preko tjesnaca, na Hersonez, tračkome kralju Polimestoru, svome prijatelju, na sigurno. Zajedno s Polidorom poslali su i novce, dio državnih zaliha. Hekuba još ne zna, no, čim je Troja pala, Polimestor je ubio Polidora i uzeo blago (gledaoci tragedije to znaju: Polidorov duh sve je objasnio u prologu drame).Hekuba se najprije suočava s drugačijim užasom. Grčka je vojska ponovo, kao na početku pohoda, zapela; vjetra ponovo nema, ponovo se ne može ploviti. Ukazala se Ahilejeva sjena (sjetimo se, tijekom Trojanskog rata njega je strijelom ubio Paris) i zatražila žrtvu, da bi zapuhao vjetar i da bi Grci mogli krenuti kući. Zahtjev je vrlo konkretan: treba na Ahilejevu grobu zaklati upravo Poliksenu. Po nju dolazi Odisej, preporučujući Hekubi da preda dijete bez otpora, da ne pravi probleme: "i u zlu treba biti pametan - to ti je mudrost." Hekuba nije pametna - ona ne da svoje dijete - ali Poliksena u smrt odlazi dobrovoljno, i junački, jer ne želi živjeti kao robinja.Odmah potom postaje jasno da je i Polidor mrtav, i Hekuba, bacana iz očaja u očaj, daje sve od sebe kako bi nagovorila vođu neprijateljske vojske, Agamemnona, da tolerira njezinu osvetu. Agamemnon, mada bi htio, ne može učiniti više od toga; "Među smrtnicima nema slobodnih", zaključuje Hekuba; "netko robuje novcu, netko sudbini, netko većini građana, netko zakonskim propisima - ništa od tog ne da postupati kako kažu srce i pamet".Osveta Polimestoru strašna je: uz pomoć trojanskih robinja, Hekuba ubija Polimestorove maloljetne sinove, a samoga tračkog kralja osljepljuje. Agamemnon sad nastupa kao sudac i arbitar: "Stani, iz srca izbaci barbarstvo, i govori; saslušat ću i tebe i nju!" I premda Polimestor prikazuje svoj čin kao uslugu Grcima (ubio je njihova budućeg neprijatelja, Prijamova osvetnika), Agamemnon presuđuje da je Hekuba u pravu ("Valjda je kod vas lakše ubijati goste, ali nama Grcima to je najgnjusniji čin"). "Boli te", kaže Hekuba Polimestoru; "misliš li da mene ne boli zbog mog djeteta?"Ova je Euripidova drama izvedena negdje 425. pr. Kr, u petoj ili šestoj godini Peloponeskog rata - rata Atene i njezinih saveznika protiv Sparte i njezinih saveznika, rata koji će trajati ukupno dvadeset i sedam godina, i koji je doveo, kako kaže Euripidov suvremenik i povjesničar Tukidid, ne samo do bezbrojnih smrti i razaranja, nego i do moralnog izopačenja grčkoga svijeta: "Revolucija se širila od grada do grada, a ondje kamo bi stigla kasnije, budući da su svi već čuli što se događalo prije, dovodila bi do još ekstremnijih postupaka - do još lukavijih mahinacija, još surovijih represalija. Riječi su morale izgubiti svakodnevno značenje i preuzeti novo. Bezobzirna nepromišljenost proglašena je hrabrošću lojalnog saveznika; razborito oklijevanje zvali su nečuvenim kukavičlukom, umjerenost krinkom slabosti, a sposobnost da se sagledaju sve strane problema - nesposobnošću za djelovanje. Sumanuto nasilje postalo je odlikom muškosti, zaplotnjačko spletkarenje opravdanom samoobranom."Nedugo prije nego što je - na vjerskome festivalu, pred svim građanima Atene, u okviru javne proslave vojnih uspjeha i osvojenog plijena - izvedena Hekuba, Atenjani su odlučili (427. pr. Kr.) da budu pogubljeni svi odrasli muškarci pobunjenoga grada Mitilene, a da sve žene i djeca budu prodani u roblje (što se žene i djece tiče, pobjednici su se predomislili, ali u posljednji trenutak).Euripid je tako ovim krvavim i surovim dramskim zbivanjem pred svoje sugrađane iznio pitanja koja su oni svakodnevno živjeli, otvorio je ta pitanja poput rane, zaoštrio ih poput noža. Što je sloboda, tko je slobodan? Što je sigurnost (ljudi antike znali su savršeno dobro koliko malo dijeli svakoga od njih od ropske sudbine - nije bilo ideje ljudskih prava, jedina je zaštita bilo oružje u vlastitoj ruci)? Što je lojalnost? Što je pravda? Što je osveta i gdje su njezine granice? Što znači, napokon, biti nemoćan (biti rob, žena, dijete) u takvome svijetu?Hekuba je izgubila dvoje posljednje djece - ali osvetila je smrt samo jednoga; znači li to da je ritualno smaknuće Poliksene bilo opravdano, da njezini krvnici Grci nisu bili krivi, da krivi mogu biti samo barbari poput Tračanina Polimestora? Poliksena je žrtvovana, ali vjetar ipak nije zapuhao - jesu li onda dobro učinili Grci kad su povjerovali Ahilejevu duhu? Hekuba se osvetila - ali je li njezni mir u tome, ili u činjenici da će poslije pokopati svoju djecu? Nasilna smrt čeka i Agamemnona, i Kasandru, i Hekubu samu (ona će usto biti po smrti pretvorena u psa, u kuju) - kakve to veze ima s njihovim postupcima, s njihovim zaslugama, s njihovom slavom?Naš je svijet vremenski i civilizacijski dalek od Euripidove Atene, od Peloponeskog rata. No i naš je svijet izbrazdan svojim ratovima i pokoljima, svojim jamama i koncentracionim logorima, zvjerstvima i izdajama, ratnim zločincima i ratnim žrtvama, "civiliziranima" i "barbarima", carstvima i kolonijama, sudovima i intervencionistima, otvorenim ranama i nezacijeljenim ožiljcima, zlodjelima koja prolaze nekažnjeno i osvetama koje ne donose smirenje. Zbog toga našem svijetu Euripid, s udaljenosti od dvadeset i pet stoljeća, postavlja ista pitanja kao što je postavljao svojim suvremenicima. I kao i prije dvadeset i pet stoljeća, odgovor svatko treba potražiti u vlastitom srcu. Felix AlexaJedan od najvažnijih rumunjskih redatelja, Felix Alexa je na početku svoje karijere bio asistent Petera Brooka u Parizu u poznatom CIRT-u. (Centre International de Création Théâtrale). Postavio je četrdesetak predstava u rasponu od klasičnih autora (Shakespeare, Lorca, Camus, Muller...) do suvremenih autora ( Koltès, Mayenburg, braća Presniakov, Ionesco, Albee)Sudjelovao je na važnim festivalima :Avignon, Wiener Festwochen, LIFT (London), UTE Budapest...Vodio je međunarodne radionice za glumce u Bochumu, Budimpešti, Sydneyu, New Delhiju, Pekingu, Šangaju, Seoulu i Singapuru. Za svoje je predstave osvojio mnoge nagrade kako za najboljeg redatelja tako i za najbolje predstave u cjelini. Također predaje kao redoviti profesor na odsjeku za režiju na National University of Theatre and Film Bucharest.Za svoj je rad višestruko nagrađivan najuglednijim rumunjskim kazališnim nagradama.