Dobro je dok umiremo po redu
Drama
Ivor Martinić

70 minuta bez pauze

Dobro je dok umiremo po redu

Dobro je dok umiremo po redu govori o poželjnom slijedu života. Ta rečenica trebala bi biti umirujuća, jer je istinita, no ta rečenica ne umiruje. Što mi je još otvorio taj naslov? To da se bavim smrću. Da se bavim likovima koji imaju uvid u obrasce ponašanja i življenja. Tko to umire po redu?

Dobro je dok umiremo po redu

Djela Ivora Martinića, koji je rano u karijeri i sasvim neupitno zauzeo mjesto među najprominentnijim piscima današnjice, uspijeva varirati poznate motive u neočekivanim smjerovima, sa suhim humorom i za preživljavanje nužnom (auto)ironijom. Drama Dobro je dok umiremo po redu tako se kreće oko mladića koji funkcionira kao milenijska varijacija Godota, kojega obitelj iščekuje uoči njegova odlaska u Ameriku. Jednako zahvalan za uprizorenje kao i za čitanje, tekst je poentiran metakazališnim/metatekstnim referencijama na (talentirane) agente kazališne mašinerije, koje rezoniraju poput eha egzaltiranih teatrofila nad talentima koji, eto, nisu prebjegli u neke čarobnije krajeve. Martinić je razvio prepoznatljivu poetiku, pletući dramske situacije u srodnim, no uvijek dovoljno međusobno udaljenim, tematskim sklopovima, održavajući veoma reduciran i zgusnut stil, čija je dubina usko vezana za jednostavnost izraza i situacija podjednako. Sustavno i programatski, Martinić bježi od patetike, izražavajući silinu iskustva likova u didaskalijama i tišinama, kojima boje i oblike imaju dati glumci ili čitateljska imaginacija. (…) Iako nam je društvo opterećeno kompleksom inferiornosti te neprestano zirkamo prema zapadnijem zapadu, kazališna publika voli domaće pisce i poznate prizore koje reflektori osvjetljavaju tako da nam je vlastita groteska komična i podnošljiva. U domaćoj nam drami nema sretnih ljudi, no presretni ljudi ionako ne bi trebali govoriti, a nesretni ljudi govore malo i tišine kažu sve što trebamo znati. Sve u ovim kazališnim konstelacijama gravitira oko odlazaka i ostanaka, uvijek iznova počinjući nakon završetka te završavajući gdje smo započeli. 

Ana Fazekaš
 


 

Redatelj

Aleksandar Švabić

Suradnica za scenski pokret

Petra Hrašćanec

Dramaturg

Ivan Penović

Scenografkinja / vizualni identitet

Ana Savić Gecan

Kostimografkinja

Marta Žegura

Autori glazbe

Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz

Oblikovatelj rasvjete

Aleksandar Čavlek

Inspicijentica

Stella Švacov Miletić

Janko

Pjer Meničanin

Elza

Doris Šarić Kukuljica

Nikolina

Nataša Dangubić

Lucija

Milica Manojlović

Mirko

Maro Martinović

Zdeslav

Zoran Čubrilo

Dražen

Kristijan Ugrina

Iz medija