Drama o životu i smrti prema istoimenom romanu

Dabogda te majka rodila zvuči i kao kletva i kao želje ultimatum: da bog da da te Majka a ne Nemajka rodi. Odnos majka-kći, njegove psihološke, biološke, društvene dimenzije gotovo su tabu tema. Malo je romana, filmova, malo razgovora u svakodnevnom životu posvećeno toj suštinskoj, životno određujućoj temi. Vedranin roman pisan u prvom licu bolno i duhovito nas vodi kroz labirinte obiteljske traume, patologije jedne patrijarhalne obitelji u kojoj je otac nasilnik godinama zlostavljao kćeri, a majka se pravila da ništa ne zna, ne vidi, ne čuje. Roman je partitura emocija, stanja, događaja, pitanja koja traže odgovore. Sadašnjost i prošlost se živo, dinamično, dramatično ukrštavaju. Kći je godinama živjela u iluziji "da je svoj život uhvatila za rogove", da je "odrasla", ali u trenutku kada majku smješta u dom, prošlost se vraća i preplavljuje njeno biće, poručujući da ništa što je bilo nije mrtvo, da sve ono što je prešućeno, neizgovoreno, traži da se preispita, čuje, ponovo proživi... Trauma nevoljenog i nezaštićenog djeteta, koje živi u tijelu šezdesetogodišnje žene, briše granice između prošlog i sadašnjeg. Ali isto takvo dijete živi i u tijelu osamdesetčetverogodišnje majke... Priča o kćerima i majkama, priča je i o lancu poruka, životnih scenarija, koje majke predaju kćerima u naslijeđe i na svjesnom i na nesvjesnom planu. Razumjeti Majku ili Nemajku put je k drugom rođenju Kćeri.

Radeći dramatizaciju i predstavu željela sam, u prvom redu, kazališno "uhvatiti dah pisca" specifičan i neponovljiv, sočan, jedak, gorak... naći oblik za ogorčenost, bijes, optužbu, mržnju, pronaći scenski oblik i za fizičku i za duševnu bol, za pulsiranje traume, intimnu tragediju odrastanja i rođenja u samospoznaji. Jedine dramaturške intervencije u odnosu na roman su uvođenje lika trudnog Anđela i zbora starica Felicita. U ovom trenutku postoje dvije dramatizaqcije Vedraninog romana, dramatizacija Darka Gašparovića i moja, što samo potvrđuje staro pravilo da ne postoje neutralne dramatizacije, bukvalno scensko prepisivanje romana, već da onaj koji dramatizira uvijek priča svoju priču, svoj doživljaj, svoju verziju dubinskog razgovora s piscem.

Tatjana Mandić Rigonat

Dramatizacija i režija Tatjana Mandić Rigonat

Scenografija Aleksandar Denić

Kostimografija Manuela Paladin Šabanović

Izbor glazbe Tatjana Mandić Rigonat

Scenski pokret Ivana Peranić

Svjetlo Predrag Potočnjak

Majka Edita Karađole

Kći Zoja Odak

Anđeo (mala) Jelena Lopatić / Aleksandra Stojaković

Otac Nenad Šegvić

Gospođa Marija Geml

Glavna (u ružičastom, plavom, žutom izdanju) Sabina Salamon

Glaukom Andreja Blagojević

Depresija Olivera Baljak

Želja Biljana Torić

Rođena Tanja Smoje

Zbor starica Felicita Marija Dmejhal, Ruža Marić, Ana Radoja

Zeka Meryl