Premijera: 18. studenoga 2016.
Luigi Pirandello, talijanski dramatičar i prozaik te dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nije toliko čest, ali je zato upečatljiv gost splitske kazališne scene. Bilo je tako kad je Anatolij Vasiljev 1990. režirao Večeras improviziramo, a i kad je 2000. godine Šest lica... postavljao François-Michel Pesenti.
U ovoj Pirandellovoj drami u kazalište upadaju, nenajavljeni i nepozvani, takozvani obični ljudi s neobičnim zahtjevom: želimo da se na sceni ispriča naša priča! Redateljica Olja Lozica postavlja Šest lica traži autora na scenu HNK Split petnaestak godina nakon zadnjeg uprizorenja, a u ključnom obratu o stvarnosti i fikciji, o zbilji i kazalištu, nesumnjivo će se pronaći mnoge poveznice sa svijetom u kojem živimo.
Pirandello je na praizvedbi morao pobjeći iz kazališta ne bi li izbjegao bijesnu publiku koja mu je vikala da ode u ludnicu. No, slijedili su milanski i pariški uspjesi, nakon čega Pirandello uskoro presudno utječe na francuske dramatičare Anouilha, Sartrea, Ionescoa, Becketta… Od tada, ključnim obratom o stvarnosti i fikciji, o zbilji i kazalištu, Pirandello više nije netko kome se zgodno vratiti, nego netko tko je postao neizbježan.
Pustimo lica u život
"Šest lica koja traže autora u dvije tisuće i šesnaestoj moraju uzeti u obzir da su se vremena stubokom promijenila. Onaj teatarski upravitelj, u originalnom tekstu tek puki skretničar scenskog prometa, prometnuo se u tih devedeset i pet godina u kazališnog autora, a dramski tekst, ma što netko mislio o tome, ponekad je lehmanovski unižen na tek jednu od jednakopravnih sastavnica kazališnog čina. Odnos iluzije i zbilje, tako suptilno naznačen u Pirandellovu originalu, danas, u vrijeme reality programa i internetskih paralelnih života usložnjen je do neslućenih granica, pa nekadašnja skandalozna premisa u kojoj se ogoljuje kazališni mehanizam, sad nekome može nalikovati na sentimentalni komad o kazališnoj boljoj prošlosti. Što je onda, nakon svega, ostalo od Pirandellove antologijske drame Šest lica traži autora?
Nakon gotovo tri mjeseca intenzivnog scenskog istraživanja svih diskurzivnih staza Pirandellova komada, autorski i glumački tim ove predstave nudi jedan od mogućih odgovora na to pitanje: ostala je muka stvaranja, onaj prvotni impuls nastanka dramskog teksta u kojem autor vlastita lica tjera na razapeto uže iznad scene, bez zaštitne mreže pod njima. Ostao je jezivi, polarno hladni usud lica koja ne mogu naći zadovoljstvo, ni u zbilji, ni u literaturi, niti u kazalištu. Pirandellovi likovi, bešćutno pušteni da mole za milost svaki put iznova, s istim očajničkim intenzitetom, izgledaju kao da su iz ovog vremena kada su s glumcima u istoj razini realnosti, kada su svi zajedno u istom, mučnom snu. Iluzija, po Voltaireu prva od svih naslada, nije rezervirana samo za fiktivne knjiške karaktere, pa se u našoj predstavi u njoj gube svi akteri.
Danas, gotovo stotinu godina od prvog objavljivanja Pirandellove drame Šest lica traži autora, čini se najbolje pokušati čuti što ta lica zbilja govore, suziti fokus na ono istinski bitno i ne pokušavati rekreirati uvijek istu, od upotrebe izlizanu matricu teatra u teatru. Pustiti sva ta lica u život, tamo kamo obično odlaze dramska lica ne bi li oživjela: na pozornicu. I počekati da vidimo što će se dogoditi."
Matko Botić, dramaturg