Djela Ivora Martinića, koji je rano u karijeri i sasvim neupitno zauzeo mjesto među najprominentnijim piscima današnjice, uspijeva varirati poznate motive u neočekivanim smjerovima, sa suhim humorom i za preživljavanje nužnom (auto)ironijom. Drama Dobro je dok umiremo po redu tako se kreće oko mladića koji funkcionira kao milenijska varijacija Godota, kojega obitelj iščekuje uoči njegova odlaska u Ameriku. Jednako zahvalan za uprizorenje kao i za čitanje, tekst je poentiran metakazališnim/metatekstnim referencijama na (talentirane) agente kazališne mašinerije, koje rezoniraju poput eha egzaltiranih teatrofila nad talentima koji, eto, nisu prebjegli u neke čarobnije krajeve. Martinić je razvio prepoznatljivu poetiku, pletući dramske situacije u srodnim, no uvijek dovoljno međusobno udaljenim, tematskim sklopovima, održavajući veoma reduciran i zgusnut stil, čija je dubina usko vezana za jednostavnost izraza i situacija podjednako. Sustavno i programatski, Martinić bježi od patetike, izražavajući silinu iskustva likova u didaskalijama i tišinama, kojima boje i oblike imaju dati glumci ili čitateljska imaginacija. (…) Iako nam je društvo opterećeno kompleksom inferiornosti te neprestano zirkamo prema zapadnijem zapadu, kazališna publika voli domaće pisce i poznate prizore koje reflektori osvjetljavaju tako da nam je vlastita groteska komična i podnošljiva. U domaćoj nam drami nema sretnih ljudi, no presretni ljudi ionako ne bi trebali govoriti, a nesretni ljudi govore malo i tišine kažu sve što trebamo znati. Sve u ovim kazališnim konstelacijama gravitira oko odlazaka i ostanaka, uvijek iznova počinjući nakon završetka te završavajući gdje smo započeli.
Ana Fazekaš