Jednočinka Povratak (1898.) zasigurno je najbolji primjer vitalnosti hrvatskog dramskog modernizma a većina teoretičara tumači ga, doduše, i kao paradigmatski primjer scenskog verizma, no zamjera mu pretjerani teatralizam i nepotrebnu melodramatičnost. To je drama iznimnih emotivnih vibracija, sa na prvi pogled, šablonom ljubavnog preljuba, koja najavljuje veliki zamah hrvatskog dramskog ekspresionizma, perioda kojim se hrvatska književnost dovinula do europskih razmjera i anticipacija.

Ovo uprizorenje kanonskoga teksta hrvatskog modernizma u režiji studentice prve godine MA Studija kazališne i radijske režije Arije Rizvić ispitna je produkcija iz Suvremene inovativne režije pod mentorstvom profesora Branka Brezovca. Rizvićkin rad trudi se oko stilskog i žanrovskog prekodiranja samozatajno, ali nepokolebljivo nudeći reviziju u vrednovanju i katalogizaciji hrvatske dramske minulosti te upozorava na autentično zrnce dramske ekspresionističke inovacije i genijalnosti Tucićeva teksta. U ovoj predstavi predložak titra i balansira na nevjerojatno suptilan način i u svojoj prikrivenoj poetskoj širini postaje nesvodljiv na banalnu melodramu ili na politički i socijalni pamflet uz, danas vrlo popularnu, pojednostavljenu kritiku kapitalizma. Predstava je to eksplozivne kinetike, puna rubnih planova, no najjača je i najpotresnija u trenucima kad lukavo mijenja očekivanu optiku pretvarajući brutalnost u iznenađujuću nježnost, vulgarnu neotesanost u delikatnu eleganciju, melodramatiku u uzvišenu ozbiljnost, u svojem finalu nudeći blagost i toplinu umjesto očekivane osude.

Iz kritika:
... riječ je o trenutačno jednoj od najinteresantnijih i najintenzivnijih predstava u Zagrebu koju se ne bi smjelo propustiti... A predstava je satkana od čistih emocija, doduše negativnih. Ukratko, rijetko intenzivni crnjak nad crnjacima kakav se na sceni ne vidi tako često, pogotovo kad su glumci od publike udaljeni tek koji decimetar...

Od Tucićeva mračnog teksta o preljubu, ali i surovom odnosu slavonskog siromašnog sela prema ženama, redateljica je sačuvala esenciju...
Denis Derk, VEČERNJI LIST, siječanj 2018.

... odlična predstava koja spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i moderan život, sa sjajnim glumačkim rolama... donosi sasvim drukčije viđenje i novi pogled na život i stvarnost.
Željka Tokić, IZ SVE SNAGE, prosinac 2017.

S jedne je strane (redateljsko) čitanje svježe, eksperimentalno i vizualno dojmljivo, a s druge pak dosljedno, precizno i nimalo pretenciozno.

  Anđela Vidović, ARTEIST, prosinac 2017.

...ostvarena je uistinu zadivljujuća scenska posvećenost detaljima i dramski intenzitet...
Arija Rizvić bavi se temperamentnom gradacijom i konačnim eksplozivnim usijanjem psihotičnog stanja jednog ubojstva. Izbor fenomenalnog, sugestivnog Jasmina Telalovića za nesretnog povratnika Ivu gotovo da gura izvedbu prema Dostojevskom, prema poniženima i uvrijeđenima koji znaju kakva im je nepravda učinjena, vide pakao svojih postupaka i znaju da čine krivo, ali ipak dižu sjekiru i ubijaju „babu“. 
...Težina bespovratnog gubitka prati izvedbu u cjelini. Sudi se ne samo „primitivnom“ i siromašnom selu, nego klaustrofobičnosti svake male zemlje.
Nataša Govedić, NOVI LIST, prosinac 2017.