“Svi smo mi ispali iz Gogoljeve Kabanice”, izgovorio je, kažu, Dostojevski, postavljajući tako Gogolja kao kamen zaglavni na kojem će se izgraditi čitava prozna ruska književnost, ispisana u vremenu koje je uslijedilo.
Parafrazirajući tu čuvenu rečenicu F. M.Dostojevskog, mogli bismo reći da je sve ono što danas nazivamo splićanistikom, u književnom smislu, ispalo iz Uvodićeva Libra.
Nevjerojatna je količina inspiracija bujala na zapisima, novelama,humoreskama, aktovkama humanističkog sadržaja kako ih sam autor naziva, tog sudskog činovnika koji je, na taj način, postao najizvorniji splitski kroničar. Njegovim zapisima nadahnjivala se i književnost i dokumentaristika i dramska književnost i kazalište…
Ivo Tijardović, Ivan Iko Kovačić, Miljenko Smoje, Živko Jeličić, Anatolij Kudrjavcev, Ante Jelaska, Vanča Kljaković, Jasen Boko, Goran Golovko… pa sve do splitskih književnika mlađe generacije koji svoj književni izraz grade, između ostalog i na tom čuvenom splitskom humoru.
Uvodićev put kroz kazalište počeo je još za njegova života, davne 1926. godine, kada Omišani izvode Uvodićevu Šalu u jednom činu - Ona o’ pivca.
Od tada pa do danas teško bi bilo pobrojati koliko puta, na koji način i u kojoj formi je izvođen Uvodić na daskama koje život znače. I nakon mnoštva predstava, raznih kazališnih, televizijskih i radijskih adaptacija, HNK Split se u godini kad se spajaju 140.godišnjica rođenja i 70.godišnjica smrti Marka Uvodića, odlučilo još jednom posegnuti za njegovim tekstovima,za duhom i mentalitetom jednog svijeta kojeg više nema, koje je nepovratno umrlo, za svojevrsnim Uvodićevskim spleenom Splita. I koliko god se čini da taj baudelairovski pojam spleena, ta tuga, jad, snuždenost, nujnost, ne odgovara jednom takvom mediteranskom prostoru poput Splita, činjenica jest da Uvodić ispod svoje duhovitosti ipak piše baš o tome. Njegovo oko vazda počiva na istini mižerije pobasje bagre kako se u ono doba nazivao svijet koji je najvećim dijelom napučivao stari dio grada, Get i Varoš.
Tu žive ono ča je najsiromašnije u Splitu. Sve su kuće pune i gusto je sve napučeno, a ono ča je nižjega ranga stanuje u prizemju sa samin vratima, brez ponistar…
Okrutan život, mižerija koja vlastito postojanje podupire glendon, pismon i kojin žmulon vina… kad se ima.
Rečenice koje se vjerojatno najčešće ponavljaju u gotovo dvjestotinjak raznih Uvodićevih tekstova:
"Ča smo na ovon svitu"…
"Ol smo za jedan dan"…
"Sve je crna zemja"…, najbolje svjedoče o istini tog splitskog spleena.
Predstava, kao posveta Marku Uvodiću, na koju smo se odvažili, neće se baviti recikliranjem Uvodićeva vremena, ali ni onih predstava koje su baština ovog kazališta. Nećemo pokušati progovoriti jezikom pučkog teatra, graditi kulise našoj nostalgiji kao alibijem za vlastito odustajanje. Pokušat ćemo u formi pričanja priča, kroz jedanaest Uvodićevih novela, fragmenatima istrgnutim s crte vremena, kroz krhotine lica i događaja dozvati istinu jednog grada. A da to uistinu jest istina uvjerava nas i sam autor na početku jedne od svojih novela:
“Sve ovo ča ću van ispričat, sve se dogodilo, sve je istina. Jerbo da sve ovo ni istina, ne bi vajalo ništa”!
Trpimir Jurkić