EasyDNNNews

Dobro je ništa
Olja Lozica

65 minuta

Dobro je ništa

Nagrađivana dramatičarka i redateljica Olja Lozica u novom projektu Dobro je ništa progovara o depresiji i odnosu suvremenog društva prema pojedincima kojima "nije dobro". Potresna analiza odnosa društva i pojedinca.

 

Dobro je ništa

Kada nas se pita kako smo, nerijetko se i očekuje da ćemo odgovoriti da smo dobro. Pitanje 'kako si?' ima smisla, dakle, utoliko što unaprijed podrazumijeva odgovor, odgovor koji sugerira da  smo dobro. Kako si? – Dobro sam. Kako je? – Ha ništa, dobro je. Takvo pitanje, s podrazumijevajućim feedbackom, simpotmatično je za suvremenu brzinu življenja. Jer naprosto, kako itko može imati vremena promišljati svijet oko sebe i o svojoj poziciji u njemu, ako je predan obavezama svakodnevice i preživljavanju. Dokon um đavolji je vrt, kažu neki. Ako nismo dobro, nedolično je, ne ponašamo se prema poželjnom kulturalnom obrascu. Točnije, ne dajemo odgovor koji es od nas očekuje. To je već samo po sebi eksces. I možemo biti izopćeni iz zajednice. Kako si? – Nisam dobro. – Pa kako nisi dobro? I onda, ako razlozi nisu dovoljni 'veliki', dovoljno 'tragični', da dovoljno opravdavaju to što nismo dobro, suočavamo se s uvjeravanjima da naši problemi ne postoje, da nas muče stvari na koje ne možemo utjecati (jer su 'stvarno naprosto takve kakve jesu'), da se svi suočavamo s istim tlapnjama. Drugim riječima, dolazi do poopćavanja našeg stanja, naših problema, osjećanja i strahova, ne pomišljajući na mogućnost da se možda radi o ozbiljnom zdravstvenom poremećaju.

 

Bavljenje temom depresije utoliko je i predstavljalo izazov jer mentalni poremećaji, za razliku od bolesti, nemaju jasne anatomske pokazatelje, a s ovom predstavom nije se nastojalo pristupiti depresiji iz medicinsko-klasifikacijske perspektive. Olja Lozica i suradnici ovom predstavom problematiziraju depresiju upravo iz aspekta nemogućnosti prepoznavanja njenih simptoma i njenih uzroka. Dapače, ova predstava progovara o depresiji ističući dinamični i neraskidivi odnos pojedinca i njegove okoline, a pritom niti u jednoj rečenici ne spominjući depresiju. Dobro je ništa ne adresira specifičan segment svakodnevice i društva koji možemo potom klasificirati kao siguran izvor depresije. Upravo suprotno. Prizma kroz koju se gledalo na depresiju kao zdravstveni poremećaj u ovoj predstavi jest njena 'nespecifičnost' kao specifičnost. A takvom se poetikom želi sugerirati da i sama depresija ulazi u ljudske živote osjetno, ali zamaskirano. Da ju osjećamo, ali ju i ne prepoznajemo.

Naglašavanjem spomenutog odnosa između pojedinca i okoline Olja Lozica uspijeva bez eksplicitnog upiranja prstom u 'krivce' istaknuti kako je sama suvremenost koju živimo mreža različitih društvenih silnica koje aficiraju pojedinca. Da je kompleksnost suvremenog svijeta nerijetko zastrašujuća jer ne nudi instrukcije kako se s njom i nositi. A pojedinac na razmeđi osobnog i političko-ekonomskog, ako ne zna odlučno zaplivati, počinje tonuti duboko, duboko, sve dok ga onaj pored njega ne odluči povući natrag i pomoći mu da se vrati u maticu društva.

Luka Bosanac

Redateljica

Olja Lozica

Dramaturgija

Olja Lozica i Luka Bosanac

Scenograf

Stefano Katunar

Asistentica scenografa

Aleksandra Ana Buković

Kostimografkinja

Barbara Bourek

Autorska glazba i izbor glazbe

Aaron Aleksej Ljevaković

Asistent režije

Luka Bosanac

Igraju

Deni Saniković, Romano Nikolić, Andrea Špindel, Aaron Aleksej Ljevaković