Obilježavanje Svjetskog dana kazališta inicirao je 1961. Međunarodni kazališni institut (International Theatre Institute – ITI). Obilježava se svake godine 27. ožujka počevši od 1962. kada je na taj dan u Parizu otvorena sezona Teatra nacija, kojom je prigodom pročitana poruka Jeana Cocteaua. Ovogodišnja međunarodna poruka djelo je Carlosa Celdrána. Redatelj, dramatičar i sveučilišni profesor kazališne režije, rođen je 1963. na Kubi. Godine 1996. godine osnovao je svoju kazališnu trupu pod imenom Kazalište Argos u kojem njeguje europski klasični repertoar (Ibsen, Strindberg, Brecht, Beckett) te postavlja suvremene latinoameričke autore. Dobitnik je mnogih kazališnih nagrada. Danas režira, predaje i vodi svoj vlastito kazalište. Carlos Celdrán je napisao:
„Prije mog buđenja u kazalištu, moji učitelji već su bili tamo. Sagradili su svoje kuće i poetike na ruševinama vlastitih života. Mnogi od njih ostali su nepoznati ili ih se jedva pamti: radili su u tišini, skromno, u dvoranama za probe i kazališnim dvoranama prepunim publike i polako, nakon dugih godina rada i izuzetnih uspjeha ostavljali bi svoja mjesta i nestajali.
Kada sam shvatio da će moj zanat i moja osobna sudbina slijediti njihove korake, postao sam svjestan da od njih nasljeđujem i tu jedinstvenu i mukotrpnu tradiciju življenja u sadašnjosti bez drugih očekivanja doli dosezanja jasnoće neponovljivog trenutka. Trenutka susreta s onim drugim u tami kazališta: s istinitosti jedne geste i jedne razotkrivene riječi.
Moja kazališna domovina su trenuci susreta s gledateljima koji svake večeri dolaze u našu dvoranu, iz najrazličitijih dijelova moga grada, da bi nas podržali i s nama podijelili nekoliko sati, nekoliko minuta. Na tim jedinstvenim trenucima gradim svoj život, tu prestajem biti ja, prestaju moje osobne patnje te se iznova rađam i shvaćam značenje umijeća bavljenja kazalištem: doživjeti trenutke čiste i prolazne istine, gdje znamo da je ono što govorimo i činimo pod scenskim svjetlima, istina koja odražava ono najdublje i najosobnije u nama. Moja kazališna zemlja, moja i mojih glumaca, satkana je od tih trenutaka gdje za sobom ostavljamo maske, riječ i strah da budemo dostojni kazališta dok se držimo za ruke u tami.
Kazališna tradicija je horizontalna. Nema nikoga tko bi mogao tvrditi da je kazalište samo u jednom centru svijeta, u jednom kazalištu ili jednoj privilegiranoj zgradi.
Kazalište, onakvo kakvim sam ga ja prihvatio, širi se po nevidljivoj geografskoj mapi koja spaja živote onih koji se njime bave s kazališnom umjetnosti u jednu jedinstvenu i ujedinjavajuću gestu.
Svi kazališni majstori umiru u svojim neponovljivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući za sobom više značenje koje bi ih zaštitilo ili učinilo slavnima.
Kazališni učitelji to znaju. Ne vrijedi nikakvo priznanje naspram sigurnosti koja je u srži našeg posla: stvarati trenutke istine, metafore, snage i slobode u trenucima najveće neizvjesnosti. Neće ih nadživjeti ništa drugo do podataka ili zapisa o njihovim radovima na video snimkama ili fotografijama koje će biti samo blijeda natruha onoga što su učnili. Jer će, uvijek, u tim zapisima nedostajati tihe reakcije publike koja u jednom trenutku shvati da ono što se događa na sceni, ne može ni prevesti ni naći u vanjskom svijetu, da je istina koja se prikazuje jedno životno iskustvo, na trenutak jasnija od života samog.
Kada sam shvatio da je kazalište zemlja za sebe, veliki teritorij koji obuhvaća čitav svijet, u meni se rodila odluka koja je ujedno i poimanje slobode: ne moraš otići od tamo gdje se nalaziš, ne moraš trčati, niti se micati. Tamo gdje jesi nalazi se publika, tu su kolege koje trebaš. Tamo, izvan tvoje kuće, imaš svakodnevnu, mračnu i neprobojnu stvarnost.
Stoga djeluješ polazeći od te prividne nepokretnosti kako bi osmislio najveće putovanje, ponovio Odiseju, put Argonauta: ti si nepomičan putnik koji se probija kroz gustoću i krutost stvarnog svijeta.
Tvoje putovanje je trenutak neponovljivog susreta s tebi sličnima.
Tvoje je putovanje usmjereno prema njima, prema njihovom srcu, prema njihovoj emociji. Tvoje je putovanje vrtoglavo i nitko ga ne može izmjeriti niti ušutkati.
To je putovanje mašte, sjeme koje se sadi u najudaljenijim zemljama: u građanskoj, etičkoj i ljudskoj svijesti tvojih gledatelja. Zato se ja ne mičem, ostajem kod kuće, među svojim najbližima, u prividnom stanju mirovanja, radeći danju i noću, jer znam tajnu brzine.“
Poruka hrvatskog redatelja Ozrena Prohića:
„U vrijeme nerazumnih politika
kazalište nek bude realnost.
U vrijeme nerazumnih zabava,
kazalište nek bude prostor mišljenja.
U vrijeme izgubljenosti,
kazalište nek bude prostor maštanja.
i što smo dalje od prostora mogućnosti, to smo bliže prostoru kazališne mašte…
Ne zamagljujmo se.
nema prostora u kojem ćemo se zrcaliti,
nema prostora u kojem ćemo dati otpor,
nema prostora u kojem ne možemo…
postoji prostor kazališta,
u kojem nećemo dati da nam oduzmu odlazak među oblake..
Kazalište je sloboda,
i kada se propituje i kada nije propitano,
ono je sloboda,
sloboda sama…
Sablast kazališta kruži u svijetu koji se gubi,
koji je pogubljen…
u prostoru kazališta sve je moguće,
moguće je biti negdje drugdje…
dok zrcalimo svijet i dok smo drugi..
dok kritiziramo viđeno u svijetu, iako viđeni…
dok dopiremo do svijeta i dok izgledamo kao da nas nije briga…
Kazalište postaje i opstaje,
i dok su drugi danas, danas smo mi drugi.