U režiji Nenni Delmestre, splitska će publiku u subotu, 21. siječnja premijerno moći pogledati dramu Henrika Ibsena Neprijatelj naroda.

Središnji lik drame, dr. Thomas Stockmann (igra ga Elvis Bošnjak), liječnik u popularnom kupalištu, otkriva da je ono zatrovano i po život opasno pa predlaže skupe popravke. No, kao što moralna disciplina zahtijeva određen napor, tako i čišćenje vode iziskuje i žrtve i ulaganja - na koja zajednica, predvođena njegovim rođenim bratom, gradonačelnikom Peterom Stockmannom (Trpimir Jurkić), nije spremna. Zbog ustrajanja da očisti stvarnu i moralnu kaljužu doktor Stockmann će biti proglašen neprijateljem naroda, pa i ugroziti budućnost vlastite obitelji.

Dramu je adaptirao Elvis Bošnjak, scenografiju i glazbenu temu osmislila Lina Vengoechea, a kostime Sara Lovrić Caparin. Oblikovanje svjetla potpisuje Zoran Mihanović, oblikovanje tona Petar Ivanišević, jezična savjetnica je Jagoda Granić, a video materijale realizirao je Rino Barbir.

Uz Elvisa Bošnjaka i Trpimira Jurkića, uloge tumače: Petra Kovačić Pavlina kao gospođa Stockmann, Filip Radoš kao Morten Kill, Stockmannov svekar, Snježana Sinovčić Šiškov kao novinska urednica gđa Hovstad, Pere Eranović kao Billing, Marjan Nejašmić Banić kao Aslaksen. Goran Marković glumi pomorskog kapetana Horstera, Nikša Arčanin i Andrea Mladinić  novinare, a u ostalim ulogama pojavljuju se Roko Marušić, Mikula Brajnov, Zorana Kačić Čatipović, Davor Pavić, Anja Ostojić, Luka Čerjan, Maro Drobnić i polaznici dramskog studija Playdrama.

Elvis Bošnjak osuvremenio je klasičnoga Ibsena (po prijevodu Koste Spaića), no ono zbog čega je Ibsen napisao dramu prije gotovo stoljeća i pol, univerzalno je i vječno pitanje zviždača, čovjeka kojemu se svi rado divimo, ali koji puno rjeđe pristajemo biti: „Ibsen je na kraju 19. stoljeća predvidio ono što će se događati u turobnom stoljeću koje je uslijedilo, i revolucije, i njihove krvave žetve, i vladavinu masa, i studenske pokrete šezdesetih i kulturnu revoluciju i seksualnu revoluciju i beznađe koje nas jede danas, i propast javnog morala i  banalizaciju naše ljudske svrhe i pretvaranje čovjeka u bankovnu karticu, i pretvaranje medijskog prostora u duhovnu kaljužu, i bešćutni kapatalizam i jalovi komunizam, i sumrak demokracije, i ekološke katastrofe, i ispraznost naših žudnji, ali sve to nije ono zbog čega je ovaj komad velik. Ovaj komad velik je i bezvremen jer je Ibsen za nas pronašao čovjeka kojeg smo tražili svijećom.  I možemo ugasiti svijeću, ne moramo tragati dalje. Taj čovjek nam je puno bliži no što mislimo. Taj čovjek živi u svakom od nas. Treba mu samo dati da živi. Treba se usuditi biti taj čovjek. Ne tražite tog čovjeka od drugog, tražite ga od sebe“.

Istim je motivom bila vođena i redateljica Nenni Delmestre kad se odlučila upravo za ovaj Ibsenov komad u kojem se i on (osjećajući se i sam kao „neprijatelj naroda“ zbog svojeg ranijeg djela Sablasti), obračunao s licemjerjem kojim društvo najčešće (ne) prihvaća neugodne istine. „Centralni motiv ove predstave borba je za opće dobro. I jedna i druga strana žele opće dobro. Pa gdje je tu konflikt? Kao i uvijek, konflikt je između morala i interesa, između istine i ekonomije. Unaprijed znamo da u društvu koje je orijentirano na profit istina nema šanse pred post-istinitim. Nema šanse da se ledenjaci ne otope, nema šanse da klimatske promjene ne uzrokuju velike poplave, požare, zagađenja, pustoš… Zašto? Ma koliko nas pokušavali manipulirati post-istinitim znamo da je istinski razlog profit i samo profit. Pa kad znamo, može li to netko spriječiti? Neki superheroj? Neki Dr. Stockman? Netko… tko naravno nismo mi, jer mi unaprijed znamo što će se toj naivnoj budali dogoditi. Što mi tu možemo osim slijegati ramenima… dok nam voda ne dođe do grla. Onda će možda biti kasno, možda ćemo biti izgubljeni… ali što mi tu možemo?“