Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta

Veliki kazališni mag, Peter Brook, jednom je napisao da se "bilo koji prazan prostor može nazvati otvorenom scenom. Još ako se netko kreće u tom prostoru dok ga netko drugi promatra, to je sve što treba da se stvori teatar."

I doista, tu divnu tvrdnju o kazalištu, trebalo bi prihvatiti kao neugasivu mogućnost da se izdvoji scenski prostor za posvećenu igru mašte i snova. Nešto poput začarane kutije u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti pokvarenosti, prljavštine i laži realnog svijeta. U tom prostoru eksteritorijalne čistoće, još je dopušteno uvjerenje i nada da je kazalište sačuvalo snagu umjetničkog stvaralaštva u stvarima koje pomiču naš život u dobrom smjeru.

A kakav je svijet koji nas okružuje?

Premda je dosegnuo visoku civilizacijsku razinu, još uvijek nije, nažalost, lišen nepravde, patnje, gluposti, mržnje i zločina, bolesti, gladi, zlostavljanja i suza. S jedne strane moćnici svjetskog novca, velike banke, kompanije i njihova nomenklatura s verbalnim dekorom slobode koji zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima. S druge strane rigidne diktature, s pomahnitalim vođama, čije barbarsko ponašanje vidi ljude samo kao brojeve u redovima smrti. Perfidno lijepe etikete zla drugima kako bi opravdali svoje, ničim izazvane, postupke razaranja i ubijanja nemoćnih i nevinih. A upravo oni su megalomanski nasilnici koji prijete kataklizmom uništenja, iako su u kolektivnoj memoriji još nezalijećena sjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata.

Kako se onda s glumcima, tom ranjivom djecom umjetnosti, koji izlaze na prazan scenski prostor suprostaviti tako ružnoj i opasnoj slici svijeta?

Jer jedino što posjeduju to je ono što nam Shakespeare kroz usta Prospera poručuje da smo tek tvar od koje građeni su snovi i snovima se naš kratki život okružuje. Ali u tom i jeste ljekovita moć kazališta.

Ljepota snova.

Izgubiti taj osjećaj bilo bi isto što i ostati bez nade. Značilo bi prezreti posao kojim su stoljećima zanesenjaci igre na kazališnim daskama ostavili dragocjen zalog za sva buduća pokoljenja. Ta ostavština talenta, truda i volje ostavila je neizbrisiv trag u životu u čije vrijednosti ne smijemo nikad posumnjati. Usprkos silama zla koje nam stalno prijete. Zato nam treba kazalište Hrabrosti. Treba nam kazalište Plemenitih osjećaja. Napokon, trebamo kazalište Istine s jedinom željom da ustrajemo. Ustrajemo u uvjerenju da ono što nam netko iz praznog i krhkog, ali snovima i poezijom ispunjenog prostora govori, ispunjava smisao našeg postojanja.

To čini naš život ljepšim, a sve nas boljim osobama.

SLAVA KAZALIŠTU!

Dubravko Jelačić Bužimski

Međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta

Dragi prijatelji,

Dok svijet, priključen na infuziju novih vijesti, iz trena u tren i sata u sat čeka novu kapljicu, mogu li pozvati sve nas stvaratelje da zakoračimo u naš istinski prostor, našu sferu, našu perspektivu epskog vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja, epskih vizija? Živimo u jednom epskom razdoblju ljudske povijesti, a dubinske i značajne promjene koje proživljavamo po pitanju odnosa ljudi prema sebi samima, jedni prema drugima, i prema ne-ljudskim svjetovima gotovo su izvan dosega naše sposobnosti da ih spoznamo, artikuliramo, o njima govorimo i izražavamo se.

Ne živimo u 24-satnom ciklusu vijesti, nego na rubu vremena. Novine i mediji u potpunosti su neopremljeni i nesposobni da se nose s iskustvima koja proživljavamo.

Gdje možemo pronaći jezik, pokrete i slike koje bi nam mogle omogućiti da spoznamo dubinske promjene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo uobličiti sadržaj naših života ne kao reportažu, nego kao iskustvo?

Kazalište je umjetnost iskustva.

U svijetu preplavljenom golemim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima, turobnim predviđanjima, kako možemo posegnuti onkraj beskonačnih nizova brojki i iskusiti svetost i beskraj jednog jedinog života, jednog jedinog ekosustava, prijateljstva, snopa svjetlosti na stranom nebu? Dvije godine COVID-a prigušile su nam osjetila, suzile živote, raskinule odnose i vratile nas na neobičnu početnu točku ljudskog suživota.

Kakvo sjeme valja saditi u ovim godinama, a koje obrasle, invazivne korove moramo napokon u potpunosti ukloniti? Toliki ljudi žive na rubu. Toliko se nasilja rasplamsalo, iracionalno i neočekivano. Toliki su uvriježeni sustavi raskrinkani kao strukture nepromjenjive okrutnosti.

Gdje su naše svečanosti sjećanja? Što nam je potrebno da bismo pamtili? Koji su to obredi koji nam omogućuju da svijet zamislimo iznova, da pokušamo vježbati korake koje nikad prije nismo učinili?

Kazalište epske vizije, svrhe, ozdravljenja, obnove i brige treba nove obrede. Ne treba nas zabaviti. Treba nas okupiti. Trebamo dijeliti prostor, i trebamo njegovati zajednički prostor. Trebamo zaštićene prostore dubinskog slušanja i jednakosti.

Kazalište je stvaranje, na Zemlji, prostora jednakosti između ljudi, bogova, biljaka, životinja, kapljica kiše, suza, i preporoda. Prostor jednakosti i dubinskog slušanja osvijetlit će skrivena ljepota koju na životu održava dubinska međuigra opasnosti, spokoja, mudrosti, djelovanja i strpljenja.

U djelu Avatamsaka Sutra Buda navodi deset oblika velikog strpljenja u ljudskom životu. Jedan od najmoćnijih je Strpljenje da spoznamo sve kao opsjenu. Kazalište oduvijek predstavlja svjetovni život kao neku opsjenu, što nam omogućava da nadvladamo ljudske iluzije, zablude, sljepoću i poricanje i postignemo jasnoću i snagu koje oslobađaju.

Toliko smo uvjereni u ono što promatramo i naš način na koji to promatramo da si uskraćujemo mogućnost da vidimo i osjetimo alternativne stvarnosti, nove mogućnosti, druge pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske povezanosti.

Ovo je vrijeme da do srži osvježimo naše umove, osjetila, našu maštu, naše povijesti ali i naše budućnosti. Taj zadatak ne mogu ostvariti izolirani ljudi radeći odvojeno. To je posao koji moramo obaviti zajedno. Kazalište je poziv da taj posao radimo zajedno.

Hvala vam od sveg srca na vašem radu.

Peter Sellars
S engleskog preveo: Vinko Zgaga