U Splitu je danas preminuo Predrag Lucić, ugledni novinar, pisac, redatelj i dramski pisac. Nakon teške bolesti napustio nas je dragi prijatelj koji je svoju svestranu i bogatu stvaralačku karijeru započeo prije tridesetak godina upravo u našem kazalištu gdje je Predrag, tada mladi student režije, 1987. godine na splitske ulice postavio scenski triptih Ulične ljubavi kojima je započelo 33. Splitsko ljeto, a Summer Times, festivalske novine 33. Splitskog ljeta čiji je bio inicijator i urednik njegovo je prvo ili jedno od prvih uredničkih pothvata. Pored toga, u Hrvatskom narodnom kazalištu bio je autor songova u predstavi Majka Courage i njezina djeca, premijerno postavljenoj 2013. Slučaj je htio da i zadnji od brojnih autorskih uspjeha Predraga Lucića bude praizvedba njegove drame Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad na 63. Splitskom ljetu, za koju je dobio nagradu Judita za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom dijelu festivalskog pograma.
Predrag Lucić rođen je 1964. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Fakultet dramskih umjetnosti - studij kazališne i radijske režije upisao je 1984. u Beogradu. Od siječnja 1985. započinje suradnju s Feralom, satiričkim podlistkom Nedjeljne Dalmacije. Godine 1988. vraća se u Split te ozbiljnije nastavlja novinarsku karijeru, paralelno u nekoliko smjerova – kao autor u Feralu, kao novinar-terenac za Nedjeljnu Dalmaciju te kao kolumnist i urednik kulture u Omladinskoj iskri. Dotadašnji Feral kao autorski projekt Lucića, Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića 1989. širi opseg, mijenja ime u Feral Tribune te godinu kasnije postaje podlistkom Slobodne Dalmacije.
U ožujku 1993. Lucić napušta Slobodnu Dalmaciju i sa skupinom kolega pokreće satiričko-politički dvotjednik Feral Tribune. Prve brojeve lista potpisuje kao glavni i odgovorni urednik. U prosincu 1993. Feral Tribune postaje tjednik. Od tada pa sve do gašenja Ferala 2008., Lucić radi kao urednik, autor tekstova, uređuje web stranice, kreira fotomontaže te pokreće i uređuje Biblioteku Feral Tribune. Od 2009. godine u riječkom Novom listu Lucić pisao je dnevnu kolumnu pod nazivom Trafika.
Pjesničke, prozne i dramske tekstove objavljivao je u časopisima Fantom slobode, Ars, Sarajevske sveske i Naše pismo, surađivao je s Radijem Slobodna Europa...
Objavio je Greatest Shits – Antologiju suvremene hrvatske gluposti (u koautorstvu s Borisom Dežulovićem, 1998.), pjesmaricu Haiku haiku jebem ti maiku (2003.), knjigu lirike Ljubavnici iz Verone (2007.), poetsko-historijske čitanke Sun Tzu na prozorčiću (2009.), Bezgaća povijesne zbiljnosti (2010.) i Gusle u magli (2013.) - za koju je iste godine dobio nagradu „Kočićevo pero“, audio knjigu Filter Jugoslavija (2011.) i knjigu pjesama Mjesec iznad Splita (2012.). Od 2007. zajedno s Borisom Dežulovićem nastupao je u pjesničkom kabareu Melodije Bljeska i Oluje/Melodije borbe i pretvorbe/Melodije svega i svačega… Režirao je u Beogradu, Splitu, Tuzli, napisao je songove za kazališne projekte Majka Courage i njezina djeca (HNK Split, 2013.) i Tri mušketira (HNK Rijeka, 2013)... Autor je teksta za satiru Alan Ford – Povratak otpisanih, koja je 2016. u režiji Kokana Mladenovića premijerno izvedena u sarajevskom Kamernom teatru 55, a 2017. na scenu INK Pula postavljene su i Goldonijeve Ribarske svađe/Barufe u režiji Vita Taufera, u Lucićevoj adaptaciji.
Bio je član Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra P.E.N. -a.