U čudesno svečanom prostoru Galerije Meštrović,  stvorenom za uzvišenost, susrest će se klasik egzistencijalizma i klasik klasicizma, oba zapitana nad sudbinom svijeta i ljudskog bivanja u areni nesmiljene borbe za vlast i moć. U formi kazališta u kazalištu, gdje vladar Kaligula, preuzimajući ulogu Britanika, igra predstavu za svoje podanike istovremeno se  okrutno poigravajući s njima, kazalište se potvrđuje kao savjest svijeta i vremena. Predstava balansira na tankoj liniji koja dijeli fikciju od stvarnosti, a inkorporirajući poznate klasične tekstove, stvara suigru dva „luda“ diktatora, čime nas suočava s fascinantnom snagom i repetitivnošću povijesti, ali i univerzalnošću kazališne umjetnosti.

„Dramaturški spojiti dva klasika iz potpuno različitih dramskih razdoblja, sasvim oprečna u svojim postavkama, izazovna je zadaća“, kaže dramaturg Jasen Boko. „Na prvi pogled teško je naći puno zajedničkog klasicizmu i egzistencijalizmu, poveznicu koja bi stilski logično preplela ova dva razdoblja. Ponešto ukočeni, bogobojazni klasicizam, sputan pravilima tri jedinstva i aleksandrincem, sušta je suprotnost egzistencijalističkoj filozofiji i drami, koja besmisao svijeta bez boga i shvaćanje o prolaznosti čovjeka elaborira kroz dramsku formu u kojoj pojedinac slobodu vidi jedino kao suprotstavljanje svim normama, običajima, pravilima i autodestruktivnim pomicanjem granica preko svake razumne mjere.

No, ono što povezuje dvije francuske drame napisane u razmaku od 270 godina, njihovi su protagonisti, Kaligula i Neron (bez obzira na Britanika u naslovu Racineove drame), ozloglašeni rimski vladari, koji su ostali upamćeni kao „ludi carevi“. Ono što ih izravno povezuje jest Agripina, Kaligulina sestra, a Neronova majka, koju Camus u svom Kaliguli ne spominje. S obzirom na poznatu onovremenu, a Kaligulinu posebno, incestuoznost i činjenicu da mu je u nekoj fazi života osim Druzile, ljubavnica bila i druga sestra, Agripina, Neron bi, u nekoj ne sasvim neutemeljnoj povijesnoj igri, mogao biti njegov sin, rođen baš u godini kad je Kaligula postao rimskim carem.

U adaptaciji dva klasična teksta poslužili smo se igrom kazališta u kazalištu. Kaligula priređuje predstavu za svoje dvorane, koji uloge igraju po kazni, u bolesno okrutnoj igri cara, a dvije se priče prepliću u dramaturškom kolu koje uključuje i druge tekstove antičkih klasika, Ovidija, Vergilija, Apuleja, Euripida, ali Shakespearea te oca suvremene autokracije, Machiavellija. Igra sudbine i igranje sa sudbinom u središtu su ovog teksta. Egzistencijalizam na začudan način okreće osnovne postulate klasicizma i poigrava se njima, ali se događa i obrnut dramaturški slučaj.

Dva „luda cara“, jedan na kraju svog autodestruktivnog puta, a drugi tek u naznaci autokrata u kojeg će se u bliskoj budućnosti pretvoriti, ogledaju se jedno u drugom, a metafora ogledala i života kao igre daje snažnu metaforičku notu ovoj izvedbi. Naša predstava balansira na tankoj liniji koja dijeli fikciju od stvarnosti, kazališnu igre od života, a inkorporirajući poznate klasične tekstove, stvara suigru dva „luda“ diktatora, čime nas suočava s fascinantnom snagom i repetitivnošću povijesti, ali i univerzalnošću kazališne umjetnosti.“

U predstavi, pored Nikše Arčanina u naslovnim ulogama, igraju: Tajana Jovanović, Ana Marija Veselčić, Ana Gruica Uglešić, Nikša Arčanin, Anastasija Jankovska, Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić, Filip Radoš, Maro Drobnić, Davor Pavić, Luka Čerjan, Matija Grabić, Katarina Romac, Pere Eranović, Trpimir Jurkić, Zorana Kačić Čatipović i Stipe Radoja.

Autorski tim predstave, pored spomenutih redatelja Gorana Golovka koji je ujedno i scenograf i autor izbora glazbe i dramaturga Jasena Boke, čine: kostimograf Mladen Radovniković, jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova oblikovatelji svjetla i zvuka Srđan Barbarić i Tomislav Luetić, asistentica redatelja Karla Leko te asistentica dramaturga Katja Grcić.