Uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana Zbor i Orkestar Hrvatskog narodnog kazališta Split izvest će prigodni koncert u crkvi Gospe od zdravlja u ponedjeljak 31. listopada s početkom u 20:30 sati. Izvedbom će ravnati maestro Mladen Tarbuk, a na programu su motet Ave verum corpus u D-duru, K. 618 i Requiem ud-molu, K. 626 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Kao solisti nastupit će sopranistica Valentina Fijačko Kobić, mezzosopranistica Terezija Kusanović, tenor Bože Jurić Pešić i bas Ivica Čikeš.
Bečki je genij oba djela, koja se nedvojbeno ubrajaju među najveličanstvenije i najpopularnije liturgijske kompozicije ikad napisane, skladao u posljednjoj godini svoga života. Motet ave verum corpus, obimom puno manji od veličanstvenog i jedinstvenog Requiema, na prvi je pogled jednostavan ali odiše takvom toplinom u melodiji i svjetlinom harmonije i sloga da nas nužno navodi na pitanje kakva li je mogla biti liturgijska glazba da je skladatelj poživio duže. Autograf moteta Ave verum datiran je 17. lipnja 1791., a praizveden na blagdan Tijelova u župi Baden bei Wien. 46 taktova za četveroglasni mješoviti zbor s gudačima i orguljama i jednom jedinom oznakom za izvedbu „sotto voce“, djelo napisano kao usput, usred rada na partituri Čarobne frule, danas poznaju svi, od najelitnijih, profesionalnih, do najmanjih župnih crkvenih zborova.
Requiem u d-molu je vjerojatno najznačajnija i najpoznatija sakralna skladba svih vremena. Djelo nedovršeno u trenutku Mozartove smrti, obavijeno legendama, koje je predmetom studija sve do današnjih dana, ali koje je, unatoč otkrićima brojnih istraživanja, u našoj predodžbi i dalje neraskidivo povezano s romantičnim konstrukcijama vezanima uz njegov nastanak i misterij tragične prerane Mozartove smrti. Na vrhuncu svoje kreativne moći, u posljednjoj godini svoga života, Mozart stvara nevjerojatan niz djela, dvije opere, Čarobna frula i Titovo milosrđe, Koncert za klarinet u A-duru, posljednji gudački kvartet, niz arija, plesnih kompozicija, crkvenih skladbi, i na koncu misu za mrtve… Prezaposlenost, preopterećenost financijskom nesigurnošću, osamljenost i emocionalna prenapregnutost, koju izražava u pismima ženi Constanzi, koja posljednje mjesece trudnoće provodi u toplicama, prije rođenja sina Franza Xavera – sve to ostavilo je traga na Mozartovo zdravlje, koje se rapidno pogoršalo krajem studenog 1791., da bi smrt nastupila 5. prosinca. U trenutku smrti Mozart kompletira samo prvi stavak Requiema, Requiem aeternam, ispisujući sve vokalne i orkestralne dionice. Za Kyrie i veći dio Sekvencije (od stavka Dies Irae do Confutatis) ostavlja samo vokalne dionice i continuo, te fragmente prominentnih orkestralnih dionica, poput violinske dionice u stavcima Rex tremendae i Confutatis, te ulomke stavka Recordare. Piše samo prvih osam taktova stavka Lacrimosa. Slijede naredna dva stavka Ofertorija, Domine Jesu Christe s vokalnim dionicama i continuom, do fuge, s uputama za violinsku dionicu, te vokalne dionice za Hostias. Sve ostalo dovršava austrijski skladatelj i dirigent Franz Xaver Süssmayr.
Emocionalni raspon i intenzitet sadržan u Mozartovom Requimu teško bi bilo locirati do toga trenutka u povijesti i u jednom drugom djelu. Requiem je uistinu prva velika liturgijska skladba koja nadilazi liturgijsko i obraća se izravno slušatelju. U izrazu nagoviještajući novo romantičarsko doba, Mozart glazbom uspijeva iskazati prijetnju smrti, veličinu smrti, transcendentalni prijelaz u zagrobni život, i vlastiti intimni doživljaj smrti, s kojim se lako poistovjetiti.