Trostruki koncert za violinu, violončelo, glasovir i orkestar u C-duru, op. 56 Beethoven je skladao 1803. i 1804. godine. Bio je to prvi koncert napisan za klasični glasovirski trio i orkestar i jedini Beethovenov koncert pisan za više od jednog solističkog instrumenta. U vrijeme kad koncert nastaje Beethoven je već iza sebe imao tri od ukupno sedam glasovirskih trija što će ih napisati, kao i niz obrada drugih skladbi za taj sastav. Unatoč ne osobito uspješnoj prvoj javnoj izvedbi, koncert je za Beethovenova života više puta tiskan, što daje naslutiti popularnost među izvođačima. Skladba donosi niz dramski izražajnih trenutaka i tehničkih izazova. U cijeloj skladbi pratimo zanimljiv tretman triju solističkih instrumenata, koji katkad u prvi plan dolaze kao solisti, a katkad nam se predstavljaju kao integrirana cjelina glasovirskoga trija.

Borba i trijumf kroz umjetnost ono je za što se najviše istraživača Beethovenova stvaralaštva slaže da je izraženo u njegovoj herojskoj simfoniji. Junak njegove Treće simfonije u Es-duru, op. 55 (Eroica) isprva je bio Bonaparte, čije je ime simfonija nosila u svojoj ranoj fazi. Ali njezin junak, onaj koji se bori i koji pobjeđuje – i nadilazi udarac koji ga je zamalo potukao, gluhoću koja je snašla onoga kojemu je sluh od najveće važnosti – zapravo je sam Beethoven. Prvotnu posvetu Beethoven poništava u jesen 1804, nakon što se Napoleon proglasio carem. Na kopiji partiture (Beethovenov original nije sačuvan) skladatelj je s takvom žestinom prekrižio riječi „intitolata Bonaparte“ da je probio papir, te je u tiskanom izdanju iz 1806. partitura nosila talijanski podnaslov Sinfonia Eroica composta per festiggiare il sovvenire di un grand uomo (Herojska simfonija posvećena slavljenju uspomene na velikog čovjeka).

Eroica kreće od očaja prema pobjedi. Njezina dva posljednja stavka koja se nekada nazivaju Uskrsnućem i Apoteozom u skladu su s idejom simfonije kao herojskog trijumfa nakon teške borbe. Eroica je revolucionarno djelo koje je promijenilo glazbenu povijest, nadahnuto revolucijom odnosno vrijednostima koje je utjelovljavao njezin tvorac, živeći po načelima Slobode, Bratstva i Jednakosti.

Maestro Ivo Lipanović, ravnatelj Opere HNK Split i ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta, od svog debija 1987. izvedbom Traviate u HNK Split izgradio je zapaženu karijeru na domaćim i inozemnim opernim i koncertnim pozornicama. Dobitnik je najcjenjenije hrvatske operne nagrade Milka Trnina 2003. godine. Pored velikog broja opernih i koncertnih nastupa na splitskoj i ostalim hrvatskim scenama maestro Lipanović ostvaruje i zapaženu inozemnu karijeru koja je otpočela 1995. nastupom u Južnoj Koreji gdje je u Seoulu ravnao produkcijom Verdijeve opere Don Carlo, a zatim je u turskoj prijestolnici Ankari od 2001 – 20013 bio generalnim umjetničkim ravnateljem Državne opere. Slijede nastupi u, između ostalog, u Spoletu (gdje je dugo bio docentom za mlade pjevače i orkestralne glazbenike), Cagliariju, Sassariju, Messini, Trapaniju, Cataniji, Pisi... U Teatro Filarmonico u Veroni integralno je izveo sve glasovirske koncerte Saint-Saënsa sa solistom Aldom Ciccolinijem, te sve četiri simfonije Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Dirigirao je u Deutsche Operi u Berlinu, a u Francuskoj debitira u Opera de Nice gdje je surađivao s Barbarom Hendricks, Vladimirom Chernovim i Mattijem Salminenom, nakon čega dirigira u gradovima Strasbourg, Toulouse, Merignac, Avignon, Lyon i Paris-Chatelet, te u švicarskom Bernu. Tome treba pridodati nastupe u kanadskoj Ottawi, Sarajevu, Skopju, rumunjskom Iasiju i mnoge druge. Surađivao je s mnogim svjetskim opernim zvijezdama: José Carreras, Matti Salminen, Barbara Hendricks, Svetla Vassileva, Paolo Coni, Paoletta Marrocu, Fiorenza Cedolins, Inva Mula, Denyce Graves… Uz vrlo bogati operni i oratorijski repertoar, maestro Ivo Lipanović je izdirigirao i velik broj simfonijskih djela.

Francuski violinist Tristan Thery virtuoz je mlađe generacije koji je kao aktivan komorni glazbenik nastupio na festivalima u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj uz renomirane glazbenike kao što su Anne-Sophie Mutter, Ulf Wallin, Claudio Bohorquez, Hartmut Rhode, Thomas Riebl, Martina Filjak i drugi. Od 2012. Tristan Thery radi kao stalni član Gewandhaus orkestra u Leipzigu na poziciji prvog asistenta grupe prvih violina.

Splitska violončelistica Kajana Pačko nastupila je na najznačajnijim pozornicama Europe poput Berlinske filharmonije i Konzerthausa već za vrijeme studija na Hochschule für Musik «Hanns Eisler» u Berlinu i Universität Mozarteum u Salzburgu. Kao solistica surađivala je s mnogim uglednim orkestrima, a dobitnica je i brojnih uglednih nagrada među kojima vrijedi istaknuti prvu nagradu na međunarodnom natjecanju komorne glazbe Boris Pergamenschikow Preis u Berlinu, nastup u polufinalu Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika u Luzernu 2004, te nagradu Judita za nastup na 61. Splitskom ljetu uz gitarista Petrita Çekua.

Pijanist Danijel Detoni jedan je od najuglednijih hrvatskih umjetnika. Kao solist i komorni glazbenik gostovao je na brojnim prestižnim festivalima. Surađivao je s prvorazrednim umjetnicima i ansamblima. Od ranih dana strastveni je komorni glazbenik. U duu s violinisticom Mártom Deák 2003. pobijedio je na Državnom natjecanju Leó Weiner u Budimpešti, a 2006. osvojio i Nagradu izraelske Zaklade Isman. Hrvatska glazbena mladež proglasila ga je najboljim mladim glazbenikom 2008. godine. Iste mu je godine objavljen solistički album s izabranim djelima Dubravka Detonija , a 2014. izlazi i nosač zvuka Journey through Europe u suradnji s violončelisticom Kajanom Pačko.