Opisujući u Alemovom posljednjem (ovozemaljskom) intervjuu - svibanj 2020 - njegov hipotetski krug bliskomišljenika, novinarka Vanja Šunjić zapitala ga je jesu li dobri duhovi Splita poput Miljenka Smoje, Tome Bebića, Ćiće Senjanovića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića… išta utjecali na njega i njegov angažman. Ćurin je, kako i dolikuje, smjesta potegao pištolj: “Nijedan od njih nije utjecao na mene. Angažirao sam se sam, imao sam neke reference u gradu, čulo se za mene.“  
No, nije time htio reći kako ih ne cijeni ili je on nešto više od njih, nego, opet revolveraški precizno: “ja sam isto šta i oni, od svog prvog dana samosvjesnosti“. Naravno, Ćurin je to, bez lažne skromnosti, odmah i 'planetarno kontekstualizirao': “njima je moje pristupanje Feralu davalo na doživljaju mladih Rolling Stonesa kad im se ono na binu, na prvoj američkoj turneji, pridružio sam B. B. King“. 

Zašto takav uvod povodom à la kometske Alemove smrti. Baš zato da se zna kako je Ćurin 'marginalcem' ili 'luzerom' mogao biti (smatran) samo po nezainteresiranosti za ma kakva vanjska priznanja: od puko egzistencijalnih do novčanih i statusnih, no po onome što je radio, i od toga pošteno i skromno živio, bio je potpunoma svjestan i vlastite ljudske vrijednosti i kreativnih dosega onoga čime se bavio, a to su mu sa zadovoljstvom priznavali i svi vrsni poznavatelji širokog kruga njegovih tragalačkih interesa. 

Prema tome, nakon svih lauda koje su mu i do sada izricali, a što dalje još i više će to činiti, ljudi poput Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića, Ivice Ivaniševića, Zlatka Galla, Ante Tomića…, a o samoj likovnoj ili uže stripaškoj sceni da i ne govorimo, te nakon činjenice da se ni sam Ćurin nije libio poigravanja metaforom B. B. Kinga, neka i meni pukom laiku i tek simpatizeru mnogih njegovih likovnih pojavnosti bude dopušteno konstatirati da je Ćurin kao ilustrator ipak mnogo bliži Hendrixu nego B. B. Kingu. Jer, doista su divni obojica, ali Hendrix je divljiji. 

No, tu opservaciju ne treba ni pokušati argumentirati ovdje, u području Ćurinovog dizajnersko-grafičkog rada koji se u splitskom HNK na refule protegnuo kroz punih kvarat stoljeća. Naime, kod “ilustriranja predstava“ Ćurin je neusporedivo smireniji, mekši i decentniji nego u ilustriranju novinskih naslovnica ili tekstova. Naravno, to je još uvijek punokrvni Ćurin koji stalno provocira srednjostrujaške cenzorske naočarke i nikad ne odustaje plesati svoje rubne likovne plesove, grebući, dubeći i šiljeći tanašne nerve svih autorskih timova, kojima kao da hoće reći kako nema ništa protiv da kazalište bude i redateljsko, i glumačko, i konceptulano, i fizičko, i pučko, i hermetičko… jer valjda takvo onda može biti i njegovo; odnosno kazalište onoga koji u jednoj i prvoj slici komunicira put/ovanje svake predstave - kako do revnog ili čak fanatičnog kazališnog posjetitelja, tako i do slučajnog i posve nezainteresiranog prolaznika. 

A što se dirljivo razbarušene divljosti Alemovih ilustracija inače tiče, ona svakako čini prvi šok-sloj što ga primjećuju i (likovno) pismeni i (jezično) nepismeni, i nju će dojmljivo istaknuti Kruno Lokotar: “zamislite recimo, srdelu-trubu, slova od žohara, zastavu koja vijori kao more sa šalicom vruće kave i ljepoticom čija crvena čarapa kaplje, labuda koji plovi asfaltnom rijekom s isprekidanom linijom…“ No, kad to zamislite (a ponešto od toga promotrite i na priloženim kazališnim plakatima), tek tad vas čeka, ispravno će opet dijagnosticirati Lokotar, teško dokučiva i još teže dovršiva analiza Ćurinove “bezglave ekonomije podsvijesti“. 

Ostavljajući zato takve analize onima koji ne/dolaze i za ne/vrijeme koje dolazi, ovdje se ipak i ponovo utječem drugačijem i 'izglednijem' shvaćanju, razumijevanju ili, još bolje, naslućivanju Ćurina: onom glazbenom naime. 

Otuda i smjelost da mu energetski bliske duše radije nego među virtuozima iz 'njegova', likovnog 'faha', tražim među ljudima poput Lou Reeda, Jim Morrisona, Jimmy Pagea, Ginger Bakera, rečenog Hendrixa ili, s onu stranu 'planetarne kontekstualizacije', 'našeg' Jadrana Zlodre Gobba. 

Da, s pravom nas je svih - prigodom ovoljetnog, posve naprasnog uličnog i dvorišno kazališnog pokušaja 'muralizacije' njegova lika i djela - Ćurin podsjetio Gobbovih stihova. Oni u međuvremenu vrište ne kao epitaf koji nešto govori o njima dvojici, nego više kao upozorenje nama koji ostajemo.  

Možda bi nam i bolje bilo da nismo tu, da smo i mi u nekom plavom snu, jer upravo iz takvih snova izgleda da su i nastajali likovni dijamanti nalik Alemovima. No dok još nismo ta neka sretna Lucy in the Sky, ili neka zlosretna Lajka sa ili bez Sputnjika, hvala fetivom alkemičaru na predragome kamenju što nam ga je u svom raskošnom prednebeskom životu tako dionizijski darivao. Umjesto da se bavi drevnom vještinom preobrazbe neplemenitih metala u plemenite, ili traženjem kamena mudraca i životnog eliksira koji će ga učiniti besmrtnim, on je radosno i još radosnije sijao svoje biserje sve dok se nekakav ne/milosrdni nebeski stožer konačno nije sastao i jednoglasno priznao: “Ok. Dosta. Imaš pravo. Dođi k nama. Nisi više Alem. Priznajemo. Bio si i jesi - Alkem!“ 

V. S.