U Ženi bez tijela dvoje je protagonista: silovana žena i branitelj koji je, iako osobno nedužan, u tom činu bio pasivan sudionik.
“Što znači izgubiti tijelo zato što umireš od raka, ili ga izgubiti zato što svakodnevno prodaješ seksualne usluge, ili zato što ti je tijelo oduzeto tijekom ratnih silovanja, ili zato što tvoje tijelo slučajno pripada ratnim žrtvama čiji leševi nikada nisu identificirani (premda su ubijanja zabilježena čak i na satelitskim snimcima), ili zato što te najbolji prijatelji (recimo suučesnici u ratnim zločinima) lijepo zamole da za njihovo dobro učiniš samoubojstvo, kao što te uostalom i država nešto manje lijepo zamolila, tijekom Domovinskog rata, da za njezino dobro položiš svoje tijelo na oltar domovine?“ – sve su to pitanja, odnosno oduzimanja tijela za koja Nataša Govedić s pravom ističe da nas primiču “provaliji kolektivnog srama“, a sva je ta pitanja pokrenula višestruko nagrađivana Matišićeva drama postajući na kraju i politički terapeutskom predstavom...
Veliki pisci oduvijek su propitivali krhke i društveno osjetljive ženske sudbine i upravo po njima postali besmrtni. Hrvatski dramski pisac Mate Matišić u drami „Žena bez tijela“ iz njegova dramskog triptiha „Posmrtna trilogija“ bavi se pričom o ženi koju život nije mazio. Njezino ime kojeg je sama odabrala je Ema i to je možda jedino što je istinski bio njezin izbor. Sve ostalo dio je onoga što su donijele okolnosti – ponajviše rata, a od kada bilježimo povijest ratovanja žene su, pored djece najslabija karika, najveće žrtve. Ema – žena bez tijela - izgubila je u ratu obiteljski život kojeg je poznavala, dostojanstvo. Rat ju je odveo na ulicu, samu i izgubljenu, krivu bez krivnje, emocionalno uništenu. Rat i poraće je pred nju postavio nova pravila koja je trebala slijediti. Drama pokazuje kako se u tom novom životu snašla, koliko prešućuje, koliko sama sebe zavarava. Je li joj to uspijeva, je li bez tzv. stručne pomoći psihologa, usavršavajući ulične zakone preživljavanja Ema zna kako dočekati novo jutro? Živa. Tako je lako poistovjetiti se s njezinom sudbinom jer je to, bez obzira na okolnosti, prava ženska priča koja može biti ispričana na tisuću načina. Ovo je Emina priča...
No, Matišićeva „Žena bez tijela“ ne govori samo o Emi, već i onima koji su sudjelovali u njezinoj priči i koji se pokušavaju iskupiti. Pomoći joj, po pravilu, pomogni drugome da bi sebi pomogao, ili obrnuto. Tko zna. Matišić nudi napeti zaplet, dobro skrojeni komad, blizak krimiću, dirljiv, drukčiji, hrabar, odvažan. Predstava „Žena bez tijela“ uvlači gledatelje u radnju, ne ostavljajući ih niti u jednom trenutku ravnodušnima. Ova predstava traži angažman, mišljenje, odnos i stav prema Eminoj sudbini i ostalima koji su ju krojili. „Žena bez tijela“ je pripovijest koju je teško zaboraviti i istinski kazališni doživljaj.
Tekst Mate Matišić
Redatelj Božidar Violić
Scenografkinja Nina Bačun
Kostimografkinja Doris Kristić
Skladatelj Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek
Inspicijentica Stella Švacov Miletić
Fotografija Mara Bratoš
Grafički dizajn Marino Krstačić Furić & Ana Tomić
Martin Jasmin Telalović
Ema Ksenija Marinković
Marija Doris Šarić – Kukuljica
Mladen Zoran Čubrilo
Pišta Kristijan Ugrina