Jest da mu se posljednjih desetak umirovljeničkih godina, osobito zadnjih nekoliko, zdravstveno sve tegobnijih, znalo događati da u čekaonicama medicinskih ustanova bude na pregled pozivan i kao “gospodin Nitko“, pa ipak mu se nikad – što je naposljetku i najvažnije – nije događalo da bude - Nitkov!
A to uopće nije tako malo. Jer, pored svega drugoga divnoga i krasnoga, uzvišenoga i veličanstvenoga, kazalište je oduvijek bilo i nepregledno poprište umjetničkih veličina i taština. Premda je ove prve i uvažavao i poštovao, i cijeloga života se s njima družio i surađivao, ove druge nisu ga nikad impresionirale. Dapače.
Osobno je u raznim “karijernim razdobljima“ mogao biti i najobičniji kazališni rekviziter ili dodavač i posprematelj “nevidljivih i nepotrebnih“ scenskih stvari, jednako kao i silno važan ravnatelj drame, a da to njemu suštinski ništa nije ni dodavalo ni oduzimalo. Mnogima je to puno više pa i presudno značilo, no ne i Tihomiru, koji ih je zbog toga prije mogao žaliti nego se tome, zajedno s njima, diviti.
Ravnodušnost prema uspjehu i neuspjehu, slavi i porazu, aplauzima i zvižducima - premda svi prirodno volimo više prvo od drugoga – za Tihomira je vazda bila ishodišna točka, koju ako nije baštinio od grčko-rimskih stoika ili skeptika, onda ju je zacijelo sobom pro/nosio na način Diogena iz Sinope, kojemu je jednako dobro ili čak raskošno bilo na najvećoj pozornici kao i u vlastitoj bačvi.
Ukratko, život te baca tamo i onamo, čini privremenim pobjednikom ili gubitnikom, a do tebe je hoćeš li to uzeti tako dramatično važnim ili ćeš ostati krhko i nepokolebljivo svoj i samodostatan.
Naravno, to u Snitkovom slučaju uopće ne znači ni pretencioznost ni dociranje. Ljudi, prilike, društvo i svi drugi koncentrični krugovi su takvi kakvi jesu, pa kad je već tako, valjda svatko, pa i on, Snitko, ima pravo na neku svoju jezgru ili nekakav primarni integritet i identitet.
Uostalom, premda je teorijska ishodišta svih “autizama“ i “solipsizama“ poznavao bolje od mnogih “profesionalnih filozofa“, Tihomiru za samokonstituciju uopće nisu trebali ni antički ni predantički uzori. Jer, lako je moguće da je, i bez Nietzschea i bez Ciorana, vlastiti vedri nihilizam usisao već u rodnom Vrpolju i obližnjem Slavonskom Brodu koji je sa 1944. na 1945. “primio“ gotovo 16 tisuća savezničkih bombi i bio pretvoren u “grad smrti i prestrašenih sjena“, pa su svi koji su poput Tihomira to doživjeli i preživjeli već na početku života, mogli slobodno reći da su im kasnije “tekli med i mlijeko“.
Isključimo li dakle primordijalnu zaraženost ratom, a nju nikako ne možemo isključiti ali je zato u ovoj prilici možemo preskočiti, sve su kasnije Tihomirove zaraze bile i vedrije i bezazlenije: glazbom i tehnikom još od djetinjstva, a kazalištem barem od polovice šezdesetih prošloga stoljeća.
Mladenačke dileme i lutanja između tehnike i muzike Snitko je sa sobom ponio i u Zagreb, dvoumeći se između studija strojarstva i elektrotehnike. No kako su vragovi rocka i jazza u Zagrebu šezdesetih bili još deset puta luđi nego u Slavonskom Brodu i nedalekom Osijeku, stvar se suštinski prelomila već na nekom početnom Devideovom predavanju na kojemu je neuhvatljivi i nedokučivi Vladimir još i više nego o matematici govorio o npr. haiku poeziji.
Pa kad je već bilo tako, što je bilo prirodnije nego iz labirintskog područja “stroge znanosti“ i moguće akademske karijere odlepršati u sferu “vesele znanosti“, odnosno umjetnosti, u kojoj se i Tihomir od tada na ovamo započeo i nastavio osjećati kao riba u vodi.
Naime, netom su Davor Rocco, Mladen Škalec, Dragutin Horvat i Tihomir Snitko oformili grupu Hej, i ona počela stjecati prve zagrebačke klupske poklonike, a već su napravljene i prve glazbeno kazališne fuzije vezane uz rad tadašnjeg Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK) koje tada izvodi dvije kultne predstave u režiji Mira Međimorca – Ars longa, vita brevis Johna Ardena (1967) te rock mjuzikl Viet Rock autorice Megan Terry (1968) koji je napisala po narudžbi kazališta La Mamma.
Na razmeđu kazališne i jazz-rock scene Snitko je u Zagrebu prisutan i kroz cijele sedamdesete, pa ga tako opet susrećemo i u Roccovoj grupi Spektar (koja je nakon nekoliko sezona klupskih nastupa 1974. snimila zapažen album, kasnije u Njemačkoj objavljen kao retro-vinil izdanje pod nazivom Nepoznate boje Spektra), a u međuvremenu ga ima svugdje, i u jazzu i na estradi, i u krugovima oko Boška Petrovića i Drage Diklića, kao i na s(o)vjetskim turnejama s Ditkom Haberl ili Ansamblom Miše Kovača.
A onda je, samo u drugom gradu, opet prevladalo kazalište, pa na poziv Marina Carića (tadašnjeg direktora drame netom obnovljenog splitskog HNK) kao zagrebačka pojačanja stižu kostimografkinja Maca Žarak i njezin životni i kazališni partner Tihomir Snitko.
Stižu da bi i jedno i drugo u splitskom teatru ostali trajno i u njemu kreativno bili prisutni sve do kraja svojih kazališnih karijera i životnog puta. Kako se o tim desetljećima svi ionako možemo informirati na bespućima internetskih stranicama splitskog HNK, to ih ovdje nije potrebno ponavljati ili sabirati. Jer, ona je bila jedna od najistaknutijih hrvatskih kostimografkinja, a on, njena tiha i samozatajna pratnja, bio je jednako tako i nezamjenjivi “pozadinac“ kazališta ili jedan od onih koji voli pridržavati one kreativno i medijski manje vidljive, ali ne i manje važne kazališne stupove, prolazivši u splitskom teatru od 1980. do 2010. sve moguće role: od rekvizitera, ton i video majstora, ravnatelja drame, web realizatora i dizajnera do scenografa.
U toj, novijoj, scenografskoj ulozi susretali smo ga nakon umirovljenja, kada u režiji Gorana Golovka kreira scenografije za Povišicu Georgesa Pereca, Peer Gynt Henrika Ibsena..., a kad je i to minulo, a Snitku još uvijek nije bilo dosta ni kazališta ni umjetnosti, a ni opserviranja aktualnih društvenih fenomena, mogli smo ga pratiti na internetskom blogu pod naslovom UMJETNOST – (ipak postoji) i facebook profilu kako, praktično do predzadnjeg dana života, malobrojne koji su mu uvijek bili dovoljni, neumorno podsjeća da uvijek ima stvari zbog kojih je bilo vrijedno i za koje uvijek vrijedi živjeti.
Ili, u prijevodu na njemu najbliži jezik glazbe:
The music is never over
V. S.