Beethovenova glazba opire se jednostavnoj klasifikaciji kao klasična ili romantična: njegov je svaki glazbeni korak bio korak prema istraživanju alternative klasičnoj bečkoj tradiciji, što je rezultiralo konačnim skokom koji je napravio u svojoj posljednjoj simfoniji, velikoj Devetoj. Mijenjajući dotadašnja mjerila i konvencije i prožimajući ih svojom osobnošću i neiscrpnom imaginacijom, pritom suočen s napredovanjem gluhoće, Beethovenov izraz kreće prema sve snažnijoj dramatičnosti, a životna borba kao da svoju konačnu pobjedu, svoj trijumf i uzlet doživljava u ovom djelu koje slavi humanost. U posljednjem stavku Devete, svojevrsnoj simfoniji u simfoniji, javlja se nešto dotad nečuveno, ljudski glasovi koji pjevaju Schillerovu Odu radosti. Uglazbljenje ove pjesme sazrijevalo je u Beethovenu tridesetak godina, da bi napokon izronilo u gotovo religioznom ushitu finala njegove posljednje simfonije. Od prvih taktova slavne simfonije sve se kreće prema fanfarama, koje najavljuju nešto ushitno i čudesno. Te završne fanfare, koje je Wagner nazvao Schrekensfanfare (zastrašujuće fanfare), ingeniozni je trenutak drame koji predstavlja prekretnicu u povijesti glazbe. Ta buka, taj sudar vodi oslobađanju himničke melodije i slavlju finalnog stavka, koji do današnjeg dana simbolizira najviše moralne i društvene vrijednosti zapadnoga svijeta te je kao takva izabrana kao himna Europske unije, simbolizirajući i Europu u širem smislu. 

Izvedbom Devete simfonije Opera HNK Split zaključuje projekt izvođenja čak pet Beethovenovih simfonija (svih "neparnih") započet početkom protekle kazališne sezone, u godini obilježavanja 190. obljetnice rođenja glazbenog genija.