34. MD

Večer Verdija i Wagnera
Koncert

Večer Verdija i Wagnera

Večer najpopularnijih arija dvojice slavnih skladatelja iz njihovih djela Moć sudbine, Trubadur, Don Carlo, Nabucco, Tannhäuser i Majstori pjevači oduševit će sve ljubitelje opere. Arije izvode solisti Valentina Fijačko Kobić, Antonija Teskera, Terezija Kusanović, Ivan Momirov i Ivica Čikeš, te Zbor i Orkestar HNK Split, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića

Večer Verdija i Wagnera

Program:

G. Verdi: Moć sudbine

Uvertira  

Pace, pace mio Dio... – V. Fijačko Kobić    

O tu che in seno agli angeli... – I. Momirov  

Rataplan! – T. Kusanović i Zbor

Il santo nome...La vergine degli angeli – V. Fijačko Kobić, I. Čikeš i Zbor

    

R. Wagner: Tannhäuser Uvertira    

 

Odmor

 

R. Wagner: Majstori pjevačiWach auf... – Zbor  

G. Verdi: Trubadur Tacea la notte placida...Di tale amor – A. Teskera   

G. Verdi: Trubadur Vedi le fosche notturne spoglie...(Zbor cigana) – Zbor   

G. Verdi: TrubadurStride la vampa... – T. Kusanović

G. Verdi: TrubadurAh si, ben mio...Di quella pira – I. Momirov i Zbor

G. Verdi: Don Carlo Ella giammai m'amo... – I. Čikeš   

G. Verdi: Nabucco Va pensiero (Zbor židova) – Zbor 

G. Verdi: Don CarloAuto-da-fe! (finale 3. čina) 

(Elisabetta: Valentina Fijačko Kobić, Tebaldo: Branka Pleština, Don Carlo: Ivan Momirov,

Rodrigo: Marko Lasić, Filippo II: Ivica Čikeš, Glas s neba: Antonija Teskera i Zbor)

Verdi i Wagner: paralelni svjetovi dvaju opernih giganata

Verdi i Wagner, dva velikana devetnaestog stoljeća, rođena su iste 1813. godine, kada počinje njihovo paralelno putovanje u svjetovima koji se nikad neće dotaknuti. Svaki je zaposjeo svoj pol operne glazbe, Verdi duboko uronjen u dugu tradiciju talijanske operne umjetnosti, a Wagner radikalno se odmičući od tradicije i gradeći vlastitu utvrdu svog opernog opusa, u koju i danas oni koji ulaze, moraju prodrijeti svladavajući neke tipično wagnerijanske barikade. S jedne strane melodioznost, raskoš virtuoznih arija, lijepih fraza, sve izniklo iz datosti pjevačkoga glasa, a s druge orkestar, kompleksni i vremenski nimalo beznačajan razvoj dubine vokalno-orkestralnog sloga, u kojemu je glas samo jedna tanana linija unutar gustih glazbenih slojeva koji se satima pletu i raspliću u konačno tkanje. Jezik, literarni predlošci, libreta, i sav kontekst u kojemu su egzistirale opere Verdija i opere, ili točnije, glazbene drame Wagnera, sve to odvajalo ih je do te mjere, da prave usporedbe nisu bile moguće. Ipak, Verdi i Wagner, u svojim različitostima čine komplementarne polovice istog povijesnog perioda, koje do danas zajedno postaju rahlom podlogom za stvaranje puno novih opernih izdanaka, istovremeno ostajući i dalje žive u srcu opernog repertoara.

Moć sudbine opera je koja je u Verdijevoj karijeri značila buđenje iz stanja skladateljske obamrlosti, koje je potrajalo gotovo tri godine, nakon dovršetka Krabuljnog plesa početkom 1858. Niz upečatljivih melodija iz opere upleteno je u glazbu uvertire, koja je jedna od najizvođenijih Verdijevih uvertira. Ulomci opere pravi su glazbeni biseri koji nerijetko izlaze iz okrilja scenske izvedbe na koncertnu pozornicu, poput dviju dirljivih arija Leonore, Pace, pace mio Dio! ili La Vergine degli angeli, Leonorine molitve Djevici u finalu drugog čina. Među njima je tenorska arija Alvara O tu che inseno agli angeli koja se progresivno razvija iz jednostavnih fraza u tipičnoj zreloj Verdijevoj maniri, kao i slavni zbor Rataplan koji predvodi Preziosilla, atraktivan i energičan primjer Verdijeve invencije.

Nekoliko starih njemačkih legendi spaja Wagner pišući libreto za svoju veliku romantičnu operu  Tannhäuser, danas jednu od najpopularnijih njegovih opera. Suprotstavljanje razuzdanosti i čiste ljubavi, tema koja je Wagnera okupirala ne samo u ovoj operi, prisutno je u glazbi uvertire, jedne od najljepših koje je Wagner skladao. Temi Zbora hodočasnika, veličanstvene glazbe skladane u maniri Bachovog korala suprotstavljena je kromatikom bogata glazba koja asocira na senzualni svijet Venusberga.

Više od dva desetljeća nakon Tannhäusera nastaju Majstori pjevači, koje je Wagner osmislio još u doba nastanka Tannhäusera, kao svojevrsni komični dodatak toj operi. Optimistični ton opere počinje uvertirom u kojoj Wagner uvodi teme majstora pjevača i njihovih naučnika, skladajući je prije nego je počeo raditi na ostatku opere, 1862. Dvije teme širokog luka ponovit će se pred kraj opere ponovo, tijekom finalnog slavlja i povorke Meistersingera...

Srednji dio glasovite Verdijeve latinske trilogije, opera Trubadur, jedna je od obožavanih partitura i najizvođenijih opera od trenutka kada je stupila na scenu kazališta Apollo u Rimu 1853. Njezina mračna tinta musicale i tajanstveni likovi čija se prošlost polako odmata pred nama tijekom zapleta zgusnutih, međusobno isprepletenih događaja, u čijem je središtu davno ubojstvo i otmica djeteta, prožeti su ulomcima eterične ljepote, posebno onima Leonore, čije arije, složene iz lirskih cavatina i energičnih virtuoznih cabaletta pripadaju u najprivlačniji dio sopranskog repertoara.

Don Carlo s nizom snažnih likova, još je jedno tamno Verdijevo platno, nemalo nalik na djela El Greca i drugih renesansnih majstora. Politički zaplet isprepleten je s nesretnom ljubavnom pričom, zbog čega na kraju pate svi, a glazbom Verdi dubinski karakterizira likove, njihovo javno i privatno lice, kao u čuvenoj Filipovoj ariji Ella giammai m'amò. U maniri francuske grand opére pojavljuju se veličanstvene tutti scene, poput prizora Auto-da-fé u finalu trećeg čina opere.

Nabucco, rano Verdijevo ostvarenje, opera kojom je stekao ugled, izvor je jedne od najpopularnijih i najljepših melodija koje je Verdi skladao, prekrasne melodije Zbora Židova Va, pensiero. Nabucco je opera pisana u gotovo oratorijskom stilu, s nizom zborova, što će postati stilskom oznakom Verdijeva pisanja. Klimaks opere Verdi postiže u ovom ulomku zbora, u kojemu radnja staje, staje sve, najčešće i disanje publike u kazalištu, kada se začuju prvi unisoni tonovi prekrasne melodije u umjerenom valovitom četveročetvrtinskom pokretu. Himnična pjesma domovini jednako je snažno utjecala na publiku u vrijeme talijanskog Risorgimenta, kada je nastala, a njezin gotovo religiozni zanos  čini je i danas jednom od najčuvenijih melodija, koja je u temeljima zapadnjačke glazbene kulture i civilizacije.

Zrinka Matić

Zbor i Orkestar Opere HNK Split
Dirigent Ivo Lipanović
Solisti Valentina Fijačko Kobić - sopran
  Antonija Teskera - sopran
  Terezija Kusanović - mezzosopran
  Ivan Momirov - tenor 
  Ivica Čikeš - bas
Zborovođa Ana Šabašov