Klasik hrvatske književnosti, iz pera "jednog od najvažnijih slavonskih pripovjedača",Tena je ispisana na dodiru realističke zagledanosti u pukotine jednog društva i modernističkih nagnuća autora, pri čemu nije lišena subverzivnosti. Kozarac se kritički obrušava na ono u čemu prepoznaje destruiranje tradicionalnih vrijednosti, no istodobno je svjestan kako se vremena nužno mijenjaju, te bezglasni ženski likovi iznikli iz koncepta patrijarhata trebaju ustupiti mjesto ženama koje odlučuju i djeluju. Tena tako svoj osjećaj slobode verbalizira usklikom: "...ja sam ja; sve što je na meni, moje je!", čija jeka odzvanja i danas. Pritom Kozarac nije toliko usredotočen na mentalitet, koliko na konkretnu ekonomsku i društvenu situaciju – raspadanje seoskih zadruga, Khuenovu strahovladu i silne eksploatacije lokalnih šuma od strane bogatih stranaca, te na domaće ljude koji "nezadovoljni starim usvajaju novo, da bi se, nadajući se upravo suprotnom, ubrzo našli na dnu"...
Glavni lik stoga se može čitati i kao metafora za Slavoniju, za "raskoš koja se neštedimice rasipa", pa smo pred djelom sposobnim otvoriti prostor za raznolike pristupe i rasprave...
„…Matea Marušić glumom unijela je potrebnu senzualnost, a unutrašnjom motivacijom dočarala njezin postupni razvoj i dovela do kulminacije raspojasanosti, a potom do klimaksa tragične heroine koja se ne uklapa ni u arhetip zavodnice ni u stereotip fatalne žene, nego kao samosvojan, osebujan i neponovljiv lik nastao, eto, na periferiji europske književne kulture, ali time nije manje vrijedan…
Premda je predstava u cjelini i svim dijelovima virtuozna, izdvojila bih sporednu ulogu Ivke u interpretaciji Selene Andrić, koja je malo remek-djelo u velikom, sa scenama koje korespondiraju sa slabim subjektom submisivne Druge u instituciji braka te ruše četvrti zid, prelijevajući se na dio publike predestinirane za identifikaciju s njom.
..Redatelj Dražen Ferenčina slavonskoj je književnoj baštini dao dignitet u apsolutnoj slobodi stvaranja bez apriornoga mudrovanja što s baštinom i kako „rukovati“ njome. Svojom je režijom i adaptacijom dokazao da je važno oživjeti baštinu na pozornici i ne dopustiti da ju prekrije veo zaborava. Teni je tako produžen umjetnički život u 21. stoljeću kao respektabilnom tekstu hrvatske književne baštine u novom kazališnom ruhu, koji je gledljiv, spoznatljiv i atraktivan kada je u rukama vrhunskih i istinskih umjetnika.“
Anica Bilić, KAZALIŠTE.HR