PROGRAM:
Ludwig van Beethoven: Leonora - uvertira, br.2, Op.72a
1. Koncert za klavir i orkestar u C-duru, Op.15 – Vesna Podrug Kossjanenko
Allegro con brio - Largo - Rondo. Allegro
Odmor
2. Koncert za klavir i orkestar u B-duru, Op.19 - Virna Kljaković
Allegro con brio - Adagio - Rondo. Molto allegro
3. Koncert za klavir i orkestar u c-molu, Op.37 - Marin Limić
Allegro con brio - Largo - Rondo. Allegro
Brojne legende ovijaju lik Ludwiga van Beethovena (1770 – 1827), jednog od najutjecajnijih skladatelja, nakon koje glazbena povijest više nije bila ista. Zadnji predstavnik bečke klasike i začetnik romantizma, u čijoj su se glazbi, ali i legendarnim interpretacijama kao i u kompletnoj osobnosti, najsnažnije ocrtavali ideali strasnog romantičarskog temperamenta. On će transformirati dotadašnju glazbenu tradiciju, pravila oblika, izraz i emociju, te samu sonornu kvalitetu glazbe, koja će u njegovu opusu postati korpulentnijom, energičnijom, moćnom. Njegov pijanizam jedan je od aspekata ključnih za Beethovena kao vodeću glazbeničku figuru Beča. Beethovenove pijanističke izvedbe bile su legendarne, a skladbe za klavir njegov su najintimniji i najrječitiji način izražavanja, od kratkih bagatela, menueta i sličnih malih kompozicija, preko varijacija za klavir, skladbi za klavir četveroručno, do veličanstvenog niza od trideset dviju sonata, kojima sonati za klavir daje novo mjesto u repertoaru i koncertantni značaj, pa do koncerata za klavir.
Prvi koncert za klavir u C-duru op. 15 karakterom i oblikom još uvijek pripada epohi koja prethodi novom romantičnom zvuku i inovacijama koje će sam Beethoven uvesti. Ovdje solist još nije srastao s orkestrom u jedno povezano i isprepleteno izvedbeno tijelo. Zadržava distancu u kojoj klavir i orkestar svaki pjevaju vlastitim glasovima. Ipak, unatoč onome što mi danas doživljavamo kao konzervativnost, nakon praizvedbe u Pragu 1798. izazvao je raznolike reakcije..
Drugi koncert u B-duru op. 19, jednako kao i Prvi, pokazuje karakteristike stila pisanja naslijeđenog od Mozarta i slične suvremenicima, poput Dušeka ili Clementija, ali ipak već prodiru znakovi Beethovenova vlastitog skladateljskog jezika: u karakteru njegovih tema, u čestim i neočekivanim obratima u frazi, u nekonvencionalnim modulacijama, i usuptilnom građenju strukture. Njegov slog je gust, a ponekad se, na tragu Haydna, služi kontrapunktskim sredstvima da ga dodatno razigra.
Treći koncert za klavir u c-molu op. 37. Beethoven piše godinu dana prije izdanja Prvog i Drugog koncerta za klavir, godine 1800. Treći koncert op. 37 ima uzor u velikom Mozartovom Koncertu u c-molu KV 491. koji je Beethoven svirao. Glavnu temu velike snage i dramskog potencijala i kontrastnu mirnu drugu temu iznosi i ovdje orkestar, a klavir po ulasku vodi u razradu, spajajući njihov materijal. Još jednom u srednjem stavku prepoznajemo Beethovena majstora prekrasnih toplih melodija. Finalni rondo počinje odvažnim solističkim iznošenjem teme. Stavak je ispunjen kontrapunktskom invencijom, a u završnici isprepletene su dvije teme, točnije elementi tema rasformirani i izneseni na nov način u brzom završnom dijalogu solista i orkestra.