PROGRAM

F. Mendelssohn Bartholdy: Hebridi (Fingalova špilja) - uvertira, op. 26 

B. Bjelinski: Koncert za klarinet i orkestar

F. Mendelssohn Bartholdy:Simfonija br. 3, Op. 56 u a-molu (Škotska)

Introduction – Allegro agitato
Scherzo – Assai vivace
Adagio cantabile
Allegro guerriero – Finale maestoso

F. Mendelssohn Bartholdy: Hebridi (Fingalova špilja) - uvertira, op. 26 

Godine 1829. dvadesetogodišnji je Felix Mendelssohn (1809.-1849.) već bio međunarodno poznata ličnost. U tinejdžerskoj dobi skladao je djela koja su se isticala originalnošću i zrelošću, uključujući Prvu simfoniju, koju je skladao kada mu je bilo tek petnaest godina, Oktet za gudače dovršen sa šesnaest, Uvertiru San ljetne noći dovršenu godinu dana kasnije. 1829. godine odlazi na svoje prvo putovanje po Ujedinjenom Kraljevstvu, te upoznaje Škotsku koja ga je inspirirala za neka od njegovih najvećih djela. Posjet dvorcu Marije Stuart i obližnjoj kapeli u njemu je ostavio takav trag da je idućega jutra zapisao: "Vjerujem da sam danas u toj staroj kapeli pronašao početak moje Škotske simfonije.“,  a kasnije toga dana skicirao je šesnaest taktova glazbe koji će postati njenom uvodnom melodijom. Rad koji je počeo te večeri oduljit će se trinaest godina. U međuvremenu, Mendelssohn  stiže na Hebride, a nedugo nakon posjeta počinje raditi na uvertiri koju isprva naziva Usamljeni otok, a kasnije. mijenja naziv u Hebridi, odnosno Fingalova špilja. Skladba, premda programsko djelo, ne prepričava priču već opisuje atmosferu i priziva određeni prizor, postajući tako ranim primjerom simfonijske pjesme. Dvije glavne glazbene teme okosnica su skladbe: prva, lirska, koja tonski slika veličanstvenost i samotnost špilje, i druga, pokretljivija, koja opisuje pokret mora i „valjanje valova“, koje je Mendelssohn itekako osjetio, pateći prilikom posjeta od morske bolesti. Uvertira je praizvedena na koncertu u Londonu, u svibnju 1832. godine.

Simfonija br. 3, Op. 56 u a-molu

Nastanak Treće simfonije u A-duru „Škotske“ op. 56 nije išao tako brzo.  Godine su prolazile, Mendelssohn je skladao druga djela i, kada se napokon vratio ovom djelu, prošlo je cijelo desetljeće. 1841. napokon počinje raditi na Simfoniji u A-duru, „Škotskoj simfoniji“, dovršavajući je u siječnju 1842. Praizvedbom u leipziškom Gewandhausu 3. ožujka iste godine sam je ravnao. Unatoč izvrsnom prijemu djela, Mendelssohn je napravio niz prepravki prije nego što je partituru objavio u jesen te godine. Premda je finalna verzija partiture objavljena kao treća simfonija, bila je to zapravo Mendelssohnova posljednja od ukupno pet simfonija, i po mnogima njegova najbolja, ocijenjena kao najozbiljnija u tonu, najsofisticiranija u strukturi, s materijalom koji u cijelosti organski proizlazi upravo iz onih šesnaest taktova koje je poslao u pismu 1829. Sam Mendelssohn nazivao ju je u više navrata „škotskom“, premda je izbjegao tu referencu u tiskanoj partituri. Škotsko u glazbi bilo je predmetom rasprava mnogih istraživača, od kojih su neki zaključili da se odjeci škotskog folklora mogu pronaći u nekim temama simfonije. Međutim, Mendelssohn je bio daleko od pobornika folklorne glazbe, tako da se prije nego o natruhama folklora ono „škotsko“ u nazivu odnosi na početnu inspiraciju i atmosferu tajanstvenosti, mračnih ruina i prirode koju je Mendelssohn želio oživjeti glazbom. Četiri stavka su tematski međusobno povezana i po Mendelssohnovoj želji trebala bi teći bez pauza među njima. Raspoloženjem mračan prvi stavak nakon prigušenog turobnog početka razvija se prema olujnom zahuktalom vrhuncu. Na drugom mjestu nalazi se Scherzo, koji u atipičnom dvodijelnom umjesto trodijelnom pokretu, donosi rasterećenje i olakšanje nakon početnog mračnog raspoloženja. Adagio koji slijedi jedan je od najljepših sporih simfonijskih stavaka, i premda pisan u A-duru ispunjen je dramatičnim tragičnim tonovima i ritmom posmrtne koračnice, koji se poput nestabilna škotskog vremena izmjenjuju sa svjetlijim i prozračnijim taktovima. Posljednji stavak Allegro vivacissimo originalno je Mendelssohn bio označio kao Allegro guerriero, a stavak doista nosi u sebi nešto ratničkog karaktera.

Bruno Bjelinski (1909.-1992.) tvorac jednog od najvećih i najraznolikijih glazbenih opusa u Hrvatskoj. Stil Bjelinskoga mogao bi se ukratko opisati kao najbliskiji neoklasičnome. Na tragu, možda nehotičnom, Poulenca, Hindemitha, Stravinskog i posebno Prokofjeva, Bjelinski se intuitivno svrstao u kategoriju onih skladatelja koji nisu radikalno raskinuli s glazbenom prošlošću i čiji je skladateljski jezik kombinirao baroknu motoriku i polifonije, kao i  proporcije preuzete iz klasičnih glazbenih oblika. Njegove skladbe nerijetko imaju izvanglazbene asocijacije, koje se mogu iščitati iz podnaslova primjerice njegovih simfonija – prve koja je podnaslovljenaSimfonija ljeta, In memoriam poetae kao druge, treće Muzika za prijatelje, četvrte Symphonia iubilans, pete posvećene Taliji, šeste – Symphonia vocalis itd., sve do posljednje petnaeste čiji je zadnji stavak naslovljen kao Requiem, naznačavajući tematiku ove simfonije. Niz njegovih djela posvećen je pozornici, bile to opere (Heraklo, Močvara, Zvona, Orfej XX. stoljeća, Slavuj) bilo baleti (Pčelica Maja, Pinocchio, Petar Pan, Mačak u čizmama) koji imaju stabilno mjesto na repertoaru. Poticaj u klasici, posebno glazbi Mozarta i njegova romantičarskog nasljednika Schuberta, čija ga je nepretenciozna ljepota i sklad nadahnjivao, nalazio je Bjelinski cijeloga svog dugog stvaralačkog vijeka ne samo u simfonijama, nego i u koncertima te nizu kompozicija za komorne sastave i solističke instrumente, poglavito klavir, ali i flautu, obou, klarinet, fagot, rog, violinu, violu, violončelo. Tvorac je i bogatog vokalnog i vokalno-instrumentalnog opusa, na vlastite tekstove, ali i na pjesničke predloške domaćih i stranih pjesnika. 

Koncert za klarinet i gudače

Prvi stavak Koncerta za klarinet i gudače (1952.), Allegro vivace, počiva na upečatljivoj poletnoj temi koja u detaljnoj razradi  pronalazi svoje varijacije i obrate, osvanuvši i kao gradivni element druge teme koja je zapravo njezina molska varijacija. Ne napuštajući osnovni ritamski pokret, klarinet, pokazujući široku paletu boja različitih registra uronjen u slojevito instrumentiran slog gudača, postaje protagonistom različitih raspoloženja, vraćajući se uvijek osnovnom vedrom zaigranom tonu stavka. Pizzicato gudača je podloga ispočetka diskretnoj temi drugog stavka Allegro grazioso, koja se razvija sve ukrašenija i dramatičnija, do arabeski koje kao da izbjegavaju uskladiti se s ritamski čvrstim linijama gudača. Tamni gudači otvaraju Andante iz kojih izniče duga sanjiva linija klarineta, obojena melankoličnim, južnjačkim harmonijama. Puls gudača dat će zamah perolakim linijama klarineta u posljednjem Allegru, ispunjenu mnogim neočekivanim ali elegantnim obratima iz kojih klarinet izlazi svaki put u obnovljen u novoj varijaciji, sve do efektnog lepršavog završetka. Bogatstvom glazbene misli i tehničkom atraktivnošću ovaj koncert svrstava se u rang najuspjelijih takvih  kompozicija u 20. stoljeću, uz bok koncertima Malcoma Arnolda, Paula Hindemitha, Aarona Coplanda i drugih vrhunskih ostvarenja žanra.

Zrinka Matić