Po svakoj od triju kompozicija koje su na programu, ovo je koncert visokih očekivanja za čiju je kulminaciju odabrana Peta simfonija u e-molu Pjotra Iljiča Čajkovskoga. U središnjem dijelu, kojega čini iznimno popularni Haydnov Koncert za trubu i orkestar u Es – duru, kao solist predstavit će nam se jedan od najistaknutijih hrvatskih trubača Vedran Kocelj, no koncert je i iznimna prilika da na samom početku čujemo i kod nas rjeđe izvođenu Uvertiru za posvećenje kuće (Die Weihe des Hauses), dugo i neopravdano zanemareno Beethovenovo djelo kojega su glazbenim zaljubljenicima vratili dirigenti poput Leonarda Bernsteina, Otta Klemperera ili Claudija Abbada.

Posvećenje kuće, op. 124, Die Weihe des Hauses prigodna je uvertira Ludwiga van Beethovena, nastala po narudžbi Carla Friedricha Henslera, tadašnjeg ravnatelja bečkog kazališta u Josefstadtu, prigodom njegove obnove 1822. Djelo je to pod primjetnim utjecajem Bacha i Handela koje je Beethoven neposredno prije toga intenzivno proučavao, a Handelu se i cijeloga života divio kao “najboljem skladatelju koji je ikad živio“. No, kako je svako divljenje drugim velikanima za nj uvijek bilo i skladateljsko odmjeravanje, to i u ovoj uvertiri imamo posla sa stvaralačkim transponiranjem i transcendiranjem barokne podloge i inspiracije. Uvertiru Beethoven otvara nizom snažnih, upečatljivih akorda, za kojima slijedi spora, svečana, gotovo marširajuća tema koju otvaraju prvo limeni puhači da bi violinskim korpusom bila dalje građena do uzbudljivog vrhunca. Nakon fanfara koje stvaraju raspoloženje iščekivanja, u živahnom glavnom dijelu, Beethoven sa za njega karakterističnom smjelošću demonstrira kompleksno fugalno majstorstvo, no takvo koje ne skončava u poznatim obrascima starih majstora, nego ga Beethoven suvereno i maštovito vodi ka u početku naznačenom kompozicijskom ishodištu.

Koncert za trubu i orkestar u Es-duru jedno je od najpopularnijih Haydnovih djela, koje po jasnoći formi i zanimljivosti harmonija neki i danas smatraju jednim od najljepših djela napisanih za trubu. K tome, to je ujedno i prvo djelo za trubu kao instrument kakvog u osnovi i danas poznajemo, i koja je kao takva plod inovacija tadašnjeg slavnog trubača Bečkog dvorskog orkestra Antona Weidingera. Koncert je napisan 1796., Weidinger ga je izveo tek 1800, a rukopis koncerta ponovo je otkriven tek 1929, nakon čega tek i slijedi njegova svjetska popularnost. Sjajno orkestriran, Haydnov koncert u potpunosti iskorištava nove tehničke mogućnosti trube. Početni allegro svečan je i blistav, a orkestar glavne teme predstavlja prije nego ih solist preuzme. Otvarajući ljupku, rasprostiruću melodiju, drugi stavak otkriva puni lirski i ekspresivni potencijal nove trube. K tome, ovaj stavak, koji pokazuje savršenu melodičnost Haydnovih kasnih djela, ujedno demonstrira i do tada trubom neizvodive mogućnosti moduliranja . Napisan kao rondo, i završni, allegro stavak, kao da nas poziva da istražimo sve nove tehničke mogućnosti solista, pa nakon rekapitulacije primarnog tematskog materijala, pratimo odlazak trubača u više, svjetlije registre, da bi duhovitom kombinacijom tehničke vještine i glazbene prpošnosti, treći stavak okončao blistavom, slavljeničkom kodom.

Peta simfonija u e-molu jedan je od najupečatljivijih primjera ne samo raskoši simfonijskog stvaralaštva Čajkovskoga, nego i jedan od vrhunaca njegova skladateljskog umjeća uopće. K tome, ona je i istinski reprezentant punine tragičnosti koja se nadvijala ne samo nad glazbenim opusom, nego i nad skladateljevom ukupnom egzistencijom. Sazdana kao i Četvrta oko motiva sudbine ili fatuma koji izranja ma kako se pokušali othrvati ili ma gdje se pokušali skriti, Peta kao da otvara novu dimenziju sudbinskog, onu koja se raskriva baš onda kad nam se najbezazlenije učini da nje zapravo nema i da možemo živjeti slobodno i neograničeno.
Data odmah na početku – u hladnom, mračnom i niskom registru klarineta – ta će se glazbena zamisao gotovo kao posmrtna koračnica nadvijati nad cijelim tijelom simfonije, uspostavljajući neraskidivo jedinstvo svih stavaka i cijele partiture: “To nije više jezivi, uvijek isti zov limenih instrumenata iz Četvrte; temeljna misao Pete povezana je čas s jednom, čas s drugom skupinom instrumenata.“ A te skupine, u istinski i beznadni fatum potpuno će se pretvoriti tek u Šestoj simfoniji, dok će i Četvrta i Peta ipak završiti u uvjerenju da na svijetu “ima jednostavnih, ali snažnih radosti“ i da “se živjeti ipak može“, kao što je Čajkovski znao pisati prijateljici Nadeždi von Meck.

Program:

1. Ludwig van Beethoven: Uvertira za posvećenje kuće, Op. 124

2. Franz Joseph Haydn: Koncert za trubu i orkestar u Es - duru, Hob. VII e:1

Odmor

3. Petar Iljič Čajkovski: 5. Simfonija u e - molu, Op. 64

             Andante – Allegro con anima

             Andante cantabile con alcuna licenza

             Valse. Allegro moderato

             Finale. Andante maestoso – Allegro vivace