„Vjenčala se za jednog momka koji se zvao Joe i jednog je dana došla živjeti ovdje, i nekoć se... smijala. I to puno. Nekoć se smijala s Joeom... i znali smo što to znači sreća. Što se dogodilo njima, Joeu i Shirley Valentine? Bilo bi... lakše shvatiti da se nešto dogodilo... Ali nije bilo ničega. Vjenčali smo se, sagradili dom,dobili djecu i odgojili ih. I negdje putem dečko koji se zvao Joe pretvorio se u „njega“, a Shirley pretvorila se u ovo, i ne mogu se sjetiti kad se to točno dogodilo. Kad je prestalo biti dobro.“
U traganju za izgubljenom srećom, Shirley, nekoć buntovna mlada djevojka koja se prisjeća svoje mladosti, odlučila se suprostaviti rezignaciji, a na to ju je potaknula prijateljica Jane pozvavši je da s njom ode na put u Grčku. Na tom putu susreće Kostasa, simpatičnog Grka koji život provodi konobareći u vlastitom malom restoranu i „loveći“ pridošle turistice. U Grčkoj Shirley spoznaje misterij istosti koji ubija kreativnost i baca te u tijek koji uvijek na istom mjestu izvire i na istom mjestu uvire, prolazeći pritom pored vazda istih stvari i osoba. I tome će se Shirley suprostaviti!
„ Ali sjedit ću ovdje i čekati Joea i kada bude silazio sa šetnice, i kada prođe pored mene, jer me neće prepoznati, dozvat ću ga. I kada me pogleda, sav zbunjen, reći ću mu :“ Bok,nekoć sam bila majka. Nekoć sam ti bila žena. Ali sad, sad sam opet Shirley Valentine. Želiš popit piće sa mnom?“