Program:

Johannes Brahms
Ständchen, op. 106, br. 1
Wir wandelten, op. 96, br. 2
Sonntag, op. 47, br. 3
Von ewiger Liebe, op. 43, br. 1

Dora Pejačević
Vier Lieder, op. 30
Ein Schrei
Wie ein Rausch
Traumglück
In den Blättern wühlt, op. 23, br. 6
Es war einmal, op 23, br. 7
Verweht, op. 27, br. 2

*****

Gabriel Fauré
Le papillon, op. 1, br. 1
Notre amour, op. 23, br. 2
Après un rêve, op. 7, br. 1
Automne, op. 18, br. 3
Le Fleur jetée, op. 39, br. 2Chloris

George Enescu
Estrene a Anne, op. 15, br. 1
Languir me fais, op. 15, br. 2

Reynaldo Hahn
Quand je fus pris au pavillon
Fêtes galantes
Mai
L'heure exquise
À Chloris

Johannes Brahms (1833.-1897.) objavio je čak trideset dvije zbirke solo-pjesama. Unatoč velikoj raznolikosti svoga Lieda, narodnu pjesmu smatrao je idealom kojemu treba težiti, što se čuje u ritamskim obrascima i melodiji pjesme Sonntag (Nedjelja) iz opusa 47, kao i pjesmi Von ewiger Liebe (O vječnoj ljubavi), čiji je dijalog među dvoje ljubavnika lako mogao uglazbiti u jednostavnom, folklornom stilu, ali se ipak odlučio za intrigantnu evokaciju noćne scene.  Ljubavna čežnja izražena u pjesmi Ständchen (Serenada) iz opusa 106, obogaćena je prizivanjem u klavirskoj pratnji zvukova flaute, violine i citre iz teksta pjesme, dok u jednoj od najpopularnijih pjesma, Wir wandelten (Šetali smo, nas dvoje  zajedno), iz op. 96, mnoštvom detalja opisuje cijeli raspon neizgovorenih ljubavnih osjećaja tijekom šutljive šetnje.

Ljubavna tematika zaodjenuta gustom kasnoromantičnom harmonijom, kromatikom i tamnom paletom boja, prevladava u opusu solo-pjesme Dore Pejačević (1885.-1923.). Vier Lieder (Četiri pjesme) op. 30 na tekstove pjesnikinje Anne Ritter, iz 1911. godine, obiluju istančanom harmonijom i maštovitim nadopunjavanjem vokalne linije i pratnje klavira. Opus 23 sadrži sedam pjesama na tekstove Wilhelmine Wickenburg-Almásy, nastalih 1907. godine, u kojima jednostavne ljubavne stihove prati kompleksna harmonija, po uzoru na Wagnerovu, kojim se u to vrijeme oduševljavala mlada skladateljica. Iz opusa 27, nastalog 1909. potječe pjesma Verwecht, na tekst Ernsta Straussa, čiji pokretljivi tempo i brzina kojom protječe ova minijatura, proizlaze iz motiva oluje i vjetra na kraju pjesme. 

Solo-pjesme Gabriela Fauréa (1845.-1924.) pripadaju najljepšim primjercima francuske mélodie. Karakterizira ih suptilna gesta, znakovita, istančana iznijansiranost, ekonomičnost klavirske pratnje i jednostavnost vokalne linije koja proizlazi iz zvučnosti samih riječi. Prvih nekoliko pjesama skladao je na tekstove Victora Hugoa, među njima i slatku fantaziju Le papillon et la fleur (Leptir i cvijet). U pjesmi Notre amour (Naša ljubav) Fauré ideju ljubavne lakoće i šarma, u tekstu jednog od omiljenih mu pjesnika, Armanda Silvestrea, prati virtuoznom melodijom nošenom brzim triolama klavira. Pjesma Après un rêve (Poslije sna) na tekst Romaina Bussinea, jedna je od najljepših melodija Gabriela Fauréa, čiju delikatnu vokalnu liniju harmonija boji svjetlom i sjenom, gradeći kontrast između lijepog priviđenja sna i buđenja koje nosi neželjenu stvarnost. Pjesma Automne (Jesen) odiše osjećajem melankolije, dok u pjesmi Fleur jetée (Odbačeni cvijet) melodramatično opisuje otkinut i zatim odbačen cvijet, koji vene nošen vjetrom.

Renesansne pjesme izvor su nadahnuća Georgeu Enescuu (1881.-1955.) u Sedam pjesama Clémenta Marota, op. 15, nastalih 1908. godine.  Uglazbljujući stihove ovog renesansnog francuskog pjesnika, Enescu je i melodijom i pratnjom pokušao reproducirati to vrijeme, oponašajući jednostavnost vokalne linije, kao i pratnju lutnje u dionici klavira, te ih spajajući s harmonijskim i kolorističkim odlikama impresionizma. 

Reynaldo Hahn (1874.-1947.), francuski skladatelj venezuelanskih korijena, smatrao je da je u usporedbi sa skladateljem kojega je najviše cijenio, Gabrielom Fauréom, tek petit maître, mali majstor solo-pjesme. Ipak, upravo je to žanr kojim je zadužio francusku glazbu. Bio je vrstan poznavatelj vokalne tehnike i pjevačkog glasa, napisavši nekoliko pjevačkih udžbenika. Ali važnija od spretnosti pisanja za glas, njegova je osjetljivost za stihove koje je uglazbljivao, kao i elegantni šarm, lišen banalnosti, koji priziva Pariz fin-de-sièclea u nizu minijatura, kao što je A Chloris, u kojoj koristi melodiju Bachova Aira, ili vedri valcer pjesme Mai (Svibanj), elegantna Fêtes galantes (Galantne svečanosti) na Verlaineove stihove, ili nokturnalni  L'Heure exquise (Poseban sat), na stihove istog pjesnika.