Monodrama ''Priče iz Vukovara'' oblikuje kazališni prostor u ratno sklonište u kojem glumac ostvaruje potpun i nesebičan odnos s publikom. Glumac tako, na sat vremena postaje ratni izvjestitelj, a publika njegovi sugrađani koje on pokušava rasteretiti briga govoreći o ljubavi, životu, neprijateljima,ratu djetinjstvu...
Kroz formu riječi, pjesme i pokreta- on oživljava scensku stvarnost i suprotstavlja ideje čovjeka i nečovjeka.Ta scenska stvarnost, kroz duhovite i tragične trenutke raste do te mjere da autentični ratni izvještaji Siniše Glavaševića, postaju neugodno upozorenje do čega može dovesti slabljenje onog ljudskog u čovjeku. Osim što će, one nešto starije podsjetiti na jedno razdoblje ponosa, koji se uspio održati nad tolikim strahom i patnjom, ovaj će autorski projekt novim generacijama uputiti i opomenu da je gubljenje radosti i okretanje glave od čovjeka jednako pogubno kao i zaborav.