Istodobno, bačve na seoskom gumnu prizivaju davni nadnaravni svijet ritualnih svetkovina, dakle antički eksterijer, gdje se plesom, pjesmom i vinom slavio bog Dioniz. Brešanove radio emisije, svojevrsna intermeca, kao prijelazi između prizora, tampon zone između komada i kazališne igre u kojima progovara vlast čas slaveći socijalističku izgradnju, čas upozoravajući na zabrinjavajuće pojave i zastranjenja u izgradnji „našeg socijalističkog društva“, na unutarnje neprijatelje kao stalnu prijetnju, ili se referirajući na dekadentno robovanje kapitalističkom, čitaj shakespeareovskom, repertoaru naših kazališta, transformiraju se u zanimljive scenske totale. Neš ti tamo nekog munjenog engleza. Redikula. Oni su prilika da se svijet komunističkih sletova poveže s današnjom medijskom dikataturom raznih talent natjecanja, Big Brothera, Got Talent Global …  a mogu stati pod zajednički nazivnik „Mrduša možeš biti ti!“. Mrduše živimo i danas. Mrduše su se uselile u naše gradove. Useljene – useljeni mrdušani tu su oko nas, susrećemo ih po ulicama, haustorima, tržnicama, u Državnom saboru.

Taj opći plan, ta brodvejizacija gumna, taj neon što obasjava naše Mrduše, neon koji nam je ukrao zvjezdano nebo, povremeno ustupi mjesto inscenaciji moralnog i civilizacijskog košmara u glavi seoskog učitelja Andre Škunce, čija je prerada Shakespeareovog jampskog stiha na vlaški deseterac, suptilna i ironična osveta intelektualca primitivizmu i bahatim vlastodršcima. Pobjeda intelekta nad limitiranim intelektom.

Kako kaže dramaturg Dragan Komadina, mostarska Mrduša zaziva prekid Bukarina kola i izlazak iz njegovog strujnog kruga. „Pokažimo Bukarama da nemaju neograničenu moć nad nama. To je čak prilika i za njih da se suoče sa sobom i počnu sumnjati u vlastitu misiju, figuru apsolutističke vlasti koju utjelovljuju“, kaže Komadina.