Autorski projekt Olje Lozice po drami/korskoj recitaciji Sunčani grad Radovana Ivšića, inspirirano motivima iz romana Nevidljivi gradovi Itala Calvina i dokumentarnom građom o povijesti Splita i njegova kvarta Lučac

Pakao živućih

Nevidljivi grad pokušava ocrtati i rekonstruirati duh splitskog težačkog kvarta Lučac kroz tri zasebna vremenska odsječka i tri odvojene stilske formacije. Međusobno različite sastavnice povezuju se prije svega ambijentalnim, stvarnim prostorima u kojima se predstava odvija - sva tri scenska prostora gradske su ulice, trgovi i dvorišta, izabrani ne zbog reprezentativnosti i metaforičke uzdignutosti u odnosu na stvarnost, već upravo zbog uronjenosti u realan prostor nekih sadašnjih ili bivših života.

Predstava se zanima za razne vrste utopija, posebno za one koje sociolog Lewis Mumford zove utopijama bijega - ideološkim konceptima kojima su u proteklih stotinjak godina ljude na ovim prostorima hrabrili da izdrže u svakodnevnoj muci življenja, jer će nekom drugom, negdje drugdje biti bolje. Nevidljivi grad u vremenskom kontinuitetu na scenu postavlja obrise tih kolektivističkih obmana: religijska zazivanja obećanog raja u razdoblju između dva svjetska rata, društvene projekcije bolje budućnosti u poslijeratnom socijalizmu, sve do današnjeg postideološkog vremena i njegovih promicatelja kulta kapitala. U svemu tome od presudne je važnosti pronaći proplamsaje konstruktivnog odnosa prema vlastitoj zajednici u paklu živućih, o kojima u Nevidljivim gradovima s ljubavlju piše Italo Calvino, ali, na svoj način, i Radovan Ivšić u Sunčanom gradu.

Struktura predstave odvija se u linearnom protoku vremena - prvi dio putuje najdalje u prošlost, u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, u priču nepouzdanog pripovjedača o mitskom Lučcu, predgrađu velikog grada ispunjenom težacima s vlastitim običajima, ritualima i navikama. Uvod u Nevidljivi grad zahuktava se mahom u neverbalnim, mitskim slikama, potpuno je jasan samo gledatelju s prethodnim znanjem o prošlosti tog kraja, ali i manje upućenom znatiželjniku prenosi priču o nekom davno izgubljenom mjestu i ljudima koji su ga nastanjivali. Slike se, umjesto govornom radnjom, ispunjavaju zborskim obradama starih narodnih i crkvenih napjeva, a stvarni prostori scenografskim i svjetlosnim intervencijama pretvaraju se u začudna scenska uprizorenja. Prvi dio naglo se prekida brujanjem savezničkih aviona, koji su 1944. godine sa zemljom sravnili veliki dio prostora o kojem govori predstava.

Drugi dio temelji se na Ivšićevu Sunčanom gradu, koji u utopističkom ključu poetski iscrtava poslijeratni zanos izgradnje novog svijeta. Ivšićeve korske dionice uglazbljuju se u mehaničkom ritmu, a zboriste i statiste iz prvog dijela zamjenjuje mlađa glumačka podjela. Ivšićev tekst očišćen je od općih mjesta i izmješten u točno određen prostor i vrijeme, pa apstraktni poetski svijet originalnog djela postaje ritmizirana osnova za ocrtavanje konkretnog miljea. Drugi dio penje se, poput Ivšićeva originala, do ekstatičnog vrhunca utopije.

Završni, treći dio radnju prenosi u današnje vrijeme, a Calvinovi Nevidljivi gradovi u tom segmentu predstave više su izvor inspiracije, negoli čvrsta dramaturška osnova. Nakon utopija bijega iz religijskih obreda i državnog aparata u prva dva dijela, završni segment pluta u bestežinskom stanju bez čvrstog ideološkog okvira, s novcem kao jedinim mjerilom vrijednosti. Snovitu cjelinu u žanru fizičkog teatra izvode iskusni članovi dramskog ansambla splitskog HNK, mahom neverbalno slažući priču o novopečenim turističkim djelatnicima i njihovim osebujnim gostima.

Stara žena u trećem dijelu, majka muškarca koji se svim silama trudi postati uspješni ugostitelj, jedino je lice prisutno u svim segmentima Nevidljivog grada: najprije kao djevojčica, potom kao mlada žena te na kraju kao starica pri kraju životnoga puta. Njezino iskustvo iz sva tri društvena sustava presudno je za scensko uobličavanje zaključka iz Calvinova romana: Pakao živućih nije nešto što će biti: ako postoji, onda je već ovdje, onda je to pakao koji svakoga dana nastanjujemo, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da izbjegnemo patnju. Prvi mnogima polazi za rukom: prihvatiti pakao, sroditi se s njime do te mjere da ga više i ne opažamo. Drugi je smion, iziskuje stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati tko i što usred pakla nije pakao, i omogućiti mu da traje, dati mu prostora.

Matko Botić

Redateljica Olja Lozica

Dramaturg Matko Botić

Scenograf Igor Vasiljev

Skladatelj Vlado Sunko

Kostimografkinja Ana Marin

Oblikovatelj svjetla Marino Frankola

Oblikovatelj tona Tomislav Luetić

prvi dio Grad mrtvih težaka

Franjo Đaković, Nikša Arčanin, Sara Ivelić, Danijela Vuković, studenti glume Umjetničke akademije u Splitu, polaznici Glumačkog studija kazalista PlayDrama, Muški zbor Brodosplit i djeca: Ante Baković, Sara Zeljković, Roko Tomić, Gita Kaćunko, Nika Teklić, Nina Grubić, Ivano Grubić, Stela Gardun

drugi dio Sunčani grad Bojan Brajčić, Pere Eranović, Petra Kovačić Pavlina, Marjan Nejašmić Banić, Duje Grubišić, Marin Tudor, Lara Živolić, Mia Čotić, Ivana Krizmanić, Aneta Matulić, Joško Tranfić, Anamarija Veseljčić

treći dio Grad turista Dara Vukić, Alen Čelić, Vanda Boban Jurišić, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Bruna Bebić, Tajana Jovanović, Andrijana Vicković