Kritika je Moj sin samo malo sporije hoda proglasila jednim „od najboljih, najslojevitijih dramskih komada recentne domaće autorske ponude“ (Nataša Govedić). „Imamo modernoga, hrabroga i iznimno nadarenog autora, s osobitim osjećajem za ženske likove, autora koji donosi čehovljansku atmosferu u naše doba, nevjerojatno zreloga, sposobnog uočiti neuralgične trenutke doba u kojem živimo i vrlo originalnim jezikom prenijeti ih na scenu“, povodom praizvedbe komada zapisala je Helena Braut.

Premijerom drame u Buenos Airesu započeo je Martinićev proboj na španjolsko govorno područje, predstava je odigrana više od 600 puta, te je prozvana „fenomenom nezavisnog kazališta“, nagrađena je brojnim nagradama uključujući prestižnu ACE nagradu društva kazališnih kritičara Argentine za najbolju predstavu nezavisnog kazališta.

Predstava prati jedan dan u obitelji gospođe Mije koja pokušava organizirati sinu proslavu dvadeset i petog rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići s prijateljima proslaviti rođendan onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. Kao i u ostalim dramama nagrađivanog hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, i u Moj sin samo malo sporije hoda, drama se već dogodila, ništa bitno se ne događa i ne mijenja. Dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnih rečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjama koje su se već dogodile, odnosima koji su završeni, ali još uvijek postoje.