RIJEČ REDATELJA
Najčešće izgovorena, štoviše, ispjevana riječ u ovome dijelu Giuseppea Verdija nije LJUBAV, nego RAT. „Živio rat, rat je lijep“ – ori se i kliče čak tridesetak --- puta samo u jednome činu opere.
Zašto? Nije li besmislen svijet u kojemu se naš život svodi na rat? Jest, upravo zato nas Verdi i dovodi k svijesti!
Ali mi i dalje živimo takav svijet. Kao što su ga živjeli naraštaji prije nas. Od praizvedbe Verdijeve opere „Moć sudbine“ u Sankt Peterburgu 1862. godine, ništa se nije promijenilo.
Prelistajte stranice povijesti. Neke su ratne rane još svježe, a neke se upravo ovoga trenutka negdje otvaraju!
Iz kotla mržnje, osvete, nesnošljivosti, laži i obmane u koji su bačeni, Verdi izdvaja dvoje ljudi koji pokušavaju živjeti ljubav, Leonoru i Alvara.
Bit će, naravno, osuđeni, izopćeni, prognani, prokleti i na kraju žrtvovani!
Uvijek kad osjetimo da ne možemo promijeniti svijet u kojemu jesmo, počinjemo vjerovati u neki drugi, drukčiji, bolji. I u ovoj operi, Božji sluga Gvardijan, ne može promijeniti svijet koji dijeli sa silnicima i njihovim žrtvama. Pravednike može samo skloniti, zaštititi, osnažiti i spasiti vjerom.
Hoće li Gvardijan u tome uspjeti? I ispred njegova Božjega hrama slavit će bijes i poteći će krv.
Posljednje riječi opere sažimaju sve. Mrtva je, uzašla je Bogu. Jasno je da smo na ovome svijetu osuđeni na stalne bitke koje uvijek završavaju smrću.
Živjeti doista, možemo samo na nekome drugome svijetu. Takav nam je udes. Sudbina je tako odlučila za nas. Do kada ćemo joj se poslušno pokoravati?
Dražen Siriščević